Nova predsjednica može promijeniti sve, ali ne jednim potezom

Neovisnost o strankama predsjednica bi mogla upotrijebiti za izgradnju sustava pravne države. A to bi bio početak demokratske europske Hrvatske. Ovlasti nisu zapreka.

Takvom pozivu i ideji europskog pozicioniranja i jačanja sigurnosti pred novim prijetnjama na strateškoj razini vjerojatno se neće protiviti ni ministrica Pusić. Čak ni premijer Milanović, s kojim će vjerojatno već prije inauguracije naći zajednički jezik. Jer on sad više ovisi o njoj nego ona o njemu. A blokada sustava i prijevremeni izbori nisu u interesu nikome, iako mnogi govore drukčije.

Kada se usvoji nacionalna strategija, onda predsjednica može nadzirati provedbu, a dijelom i izravno utjecati na nju u sklopu predsjedničkih ovlasti. U čemu je bit dosadašnjeg neimanja usuglašene nacionalne strategije? U tome da se možete deklarirati prozadnje, a djelovati prostočno, javno optirati za Europu, a graditi ‘region’, ne samo političkim odnosima, već i stvaranjem i poticanjem ‘regionalne’ kulturne sfere, slabljenjem nacionalnoga kulturnog identiteta…

Neovisno i kompetentno pravosuđe temelj je uspješnih ekonomija i zrelih demokratskih država, a pravna ne-sigurnost temeljni je problem hrvatskoga gospodarskog i političkog poretka. Predsjednica može utjecati – od ad hoc mjera poput slanja na ocjenu ustavnosti pojedinih suspektnih zakona, kojih je u mandatu ove vlade bilo previše (od ‘lex Perković’ preko zakona o stečajnoj nagodbi, o ovrhamu, obiteljskog zakona…) do dalekosežnijeg djelovanja u izgradnji sustava.

Brinući se o stabilnosti sustava i zaštiti ustavnog poretka predsjednica, primjerice, ima pravo zatražiti objašnjenje zašto su Vrhovni i Ustavni sud u posljednje vrijeme poništili presude i vratili na ponovno suđenje dvije presude (nepravomoćnu za slučaj ‘Kerestinec’ i pravomoćnu za slučaj ‘Glavaš’) zbog karakterizacije Domovinskog rata kao unutarnjeg sukoba ili, kolokvijalno, ‘građanskog rata’? Zašto čak i Vrhovni sud različito karakterizira Domovinski rat, jednom kao unutarnji, drugi put kao međunarodni sukob, unatoč tome što ima odjel za ujednačavanje sudske prakse? Tu je ključ politike ‘regiona’.

A onda dolazimo do državnog odvjetništva, jednog od ključnih političkih instrumenta svih nedemokratskih sustava, koji je ishodište politički dirigiranog pravosuđa. Predsjednica, brinući se o stabilnosti sustava, a nakon što bude suočena s činjenicama iznesenim na postupku protiv Perkovića i Mustača u Münchenu i obavještajnim spoznajama o istražnim postupcima koji se vode u Austriji i Italiji, može zatražiti od ministra pravosuđa analizu dosadašnjeg djelovanja državnog odvjetništva. Ne samo kada je riječ o starim političkim ubojstvima, već i o posljedičnoj korupciji i profiterstvu, koji su obično osnovni motiv. I može svoju zabrinutost i spoznaje podijeliti s nadležnim institucijama, ali i s narodom koji ju je izabrao.

Predsjednički mandat u Hrvatskoj je iznimno jak: može se skrbiti o svemu, a odgovara jedino narodu, nema izravnu izvršnu moć, ali može dugoročno usmjeravati procese. I traje punih pet godina. Može davati smjer svojim inicijativama, poput novog zajedništva, koje podrazumijeva i zajedništvo s ekonomski i intelektualno potentnim iseljeništvom. Može ući u izravni kontakt s narodom, što je Kolinda Grabar Kitarović već učinila tijekom kampanje, čime ojačava neovisnost o političkim strankama. Stipe Mesić i Ivo Josipović taj su naoko slabi, a zapravo moći mandat iskoristili za stvaranje paralelnog sustava upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović, u skladu svojim predizbornim obećanjima, može ga upotrijebiti za izgradnju sustava pravne države. A to bi bio početak demokratske europske Hrvatske. Ovlasti nisu zapreka. Realizacija ovisi o predsjednici.