Rješenje u 19. stoljeću

Hrvatska će strane radnike trebati za najviše 15-ak godina. Dotad neće biti većeg interesa iz Europske unije. No možemo računati na useljenike iz država bivše Jugoslavije te iz Bugarske i Rumunjske. U budućnosti najviše gastarbajtera možemo očekivati s područja bivše Jugoslavije. To daje nadu da će integracija budućih useljenika i dalje biti uspješna.

Demografske su prognoze svakakve, neke su crne, neke sive, neke u nijansama između, ali nijedna ne predviđa porast broja Hrvata. Za petnaestak/tridesetak godina bit će nas između 350 i 700 tisuća manje. Što nije samo demografski problem (Hrvati su jedna od najstarijih nacija u svijetu i nacija koja odumire) nego prije svega ekonomski. Ozbiljan ekonomski problem. Ovoga trenutka, kada se radna mjesta zatvaraju, to još nikoga iz političke elite ne brine (kao da ikada i jest). No nećemo se dovijeka urušavati, jednom kada se gospodarstvo oporavi netko će trebati i raditi, a (dovoljno) Hrvata neće biti.

Zbog dva istodobna procesa: starenja stanovništva i emigracije. Hrvatskoj će se ubrzo dogoditi da čak i uz – teoretski moguću, u praksi teško izvedivu – punu zaposlenost neće biti dovoljno radnika iz čijih se plaća mogu popuniti dva najizdašnija državna sustava, mirovinski i zdravstveni, a neće biti novca ni za razne socijalne potpore. Demografska puštost u ne tako dalekoj budućnosti prelit će se u ekonomski kolaps!

Osim demografa koji uzalud viču na Mjesec barem četiri-pet desetljeća, prvi je na taj problem, taman u osviti krize 2008. godine, upozorio bivši prvi čovjek HGK. Zbog sudskoga procesa s nama nije smio razgovarati, ali njegovo je stajalište prema temi, tvrde nam upućeni, isto kao i onda. Te 2008. godine u razgovoru za Lider Hrvatsku je smješto u povijesni kontekst u kojemu su se, još od vremena turskih osvajanja, najprije zbivala dezinvestiranja, potom i depopulacija. Najprije jedno, onda i drugo, bez iznimke. Da je Hrvatska kroz povijest osmišljavala natalitetnu politiku sada bismo, tvrdi, imali desetak milijuna stanovnika, poput Nizozemske ili Češke. Budući da je to izostalo, preostaje nam samo nepostojeću natalitetnu politiku kompenzirati imigracijom. Ne samo zato što je u posljednjih nekoliko godina Hrvatsku napustilo oko stotinu tisuća ljudi (što je na razini ratnih razaranja!) nego i zato što, kada je o bijegu iz zemlje riječ, svi kukuju da odlaze ‘mozgovi’, dakle najobrazovaniji. Vidošević je još prije sedam godina upozoravao da ne smijemo dići ruke ni od koga, jer dok visokoobrazovani pridonose produktivnosti i konkurentnosti dugoročno, NKV, KV i SSS zaposlenici dižu zemlju na noge u kratkome roku. A odlaze nam i takvi.

Pa što napraviti? Vidošević je po rješenje, prije gotovo sedam godina, posegnuo u 19. stoljeće – u vrijeme stvaranja početaka industrije i obrtništva, kojih ne bi bilo bez ‘uvezenih’ Talijana i Židova. Konjunktura je, tvrdio je, čvrsto vezana uz imigracijsku politiku. Pa, kakvi nam to imigranti trebaju? Na to će pitanje (točno) biti moguće odgovoriti tek kada osmislimo istinsku migracijsku strategiju (sve dosad, pogotovo posljednja, koja istječe ove godine, napravljena za potrebe pristupa EU, napisane su forme radi). Svojevrsni prijedlog migracijske strategije, sa svim analitičkim, statističkim, povijesnim i inim podlogama, postoji u nedavno objavljenoj knjizi HGK ‘Migracije i razvoj Hrvatske: podloga za hrvatsku migracijsku strategiju’. Jedan od desetak autora, Saša Božić, profesor sociologije na Sveučilištu u Zadru, kaže da ne možemo raditi projekcije imigracije radne snage bez gospodarske strategije i razvijenoga tržišta rada. No svjestan je da Hrvatskoj već sada nedostaju (ili će uskoro nedostajati) liječnici, medicinske sestre, kvalificirani radnici raznih profila, sezonski radnici u poljoprivredi i turizmu.

Taj će problem biti posebno naglašen kada padnu sve pravne prepreke za zapošljavanje hrvatskih državljanina u svim zemljama EU 2020. godine. Prava migracijska strategija trebala bi osmisliti jasne mjere i za zadržavanje populacije, za generiranje remigracije (radne remigracije, remigracije visokoobrazovane populacije, remigracije izbjeglica), generiranje imigracije (radne imigracije, imigracije kvalitete života, poduzetničke imigracije, imigracije potomaka iseljenika), generiranje cirkulacije izvan granica Hrvatske, reguliranje unutarnje migracije – poručuje Božić.

Mario Bara, sociolog s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (svojedobno je radio u Institutu za migracije i narodnosti), uvjerava da u kratkome roku neće biti navale stranaca na hrvatsko tržište rada: niska tehnološka razvijenost, ograničeni broj radnih mjesta i to najčešće u poslovima seoskoga karaktera, niska primanja u odnosu na stare članice, sve su to razlozi zbog kojih neće žuriti u Hrvatsku.

Što se tiče zemalja podrijetla potencijalnih stranih radnika to su ipak zemlje iz okruženja te Rumunjska, Bugarska i dio istočne europskih zemalja. Razine primanja u Hrvatskoj ipak su nešto više, što može utjecati na atraktivnost zemlje. Također, treba uzeti u obzir da smo se u novoj povijesti nalazili u višenacionalnim državama. Primali smo iz njih kulturne obrasce kao i tamošnje stanovništvo. To iskustvo suživota u multinacionalnim i multikonfesionalnim zajednicama može biti olakšavajući čimbenik buduće integracije imigranata. S druge strane, priljev stranih radnika u određenim sektorima, prije svega zbog snižavanja cijena rada, mogao bi izazvati napetosti. Zbog toga se treba usmjeriti i na stvaranje uvjeta za zapošljavanje domaćih radne snage – precizira Bara.

Vidošević je ipak imao posve konkretnu viziju. U vrijeme dok je još bio na čelu HGK počeo je gasiti predstavnstva po bivšoj državi, a ciljano otvarati nova, u novoj ‘regiji’ Baltik-Jadrana. To tržište od stotinu milijuna ljudi (s Ukrajinom 150 milijuna) trebalo bi biti hrvatski cilj iz dva razloga: riječ je o bogatoj ‘regiji’ obrazovanih ljudi koji već sada rado gravitiraju Mediteranu (i mogli bi ulagati ovdje); riječ je o potencijalnoj radnoj snazi (prije svega obrazovanoj), koja zbog sličnih povijesnih, religijskih, kulturno-etičkih i svakih drugih obilježja ne bi previše odsakala od domaćinog stanovništva. No bilo mu je jasno da i takva vizija treba konkretna migracijski okvir, zbog čega je u HGK, kao savjetnika za radnu politiku i zapošljavanje, doveo Davorka Vidovića, Račanovoga solidnog ministra rada. Vidović kao suurednik knjige o migraciji upozorava da ne raspolažemo čak ni točnim podacima o tome koliko nas ima, koliko stanovnika živi (prebiva) u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu, ni kakav je status tih naših državljanina izvan Hrvatske. Još nemamo sustav ažurnog praćenja kretanja stanovništva, pa je prva pretpostavka suvisle migracijske strategije uspostava registra stanovništva kakav ima većina država u Europi.

Oporavak gospodarstva nužna je pretpostavka za osmišljavanje poticajnih mjera za ostanak u zemlji, useljavanje radne snage i moguću remigraciju. Hrvatska je zemlja s najnižom stopom aktivnosti stanovništva u EU i vrlo niskom stopom zaposlenosti, s relativno visokim socijalno-zaštitnim standardima i visokim socijalnim izdacima. Demografski i gospodarski pokazatelji upućuju na puknuće socijalno-zaštitnih mreža već u bliskoj budućnosti, jer će se dodatno smanjivati dio stanovništva koji generira dohodak, a povećavati udjel izdržavanog stanovništva. Osim zdravstvenog i mirovinskog sustava u pitanje će doći alimentiranje troškova i za obrazovanje, kulturu i druge važne društvene sustave. Stanje je takvo da zahtijeva hitnu i kompleksnu društvenu intervenciju – dramatično upozorava Vidović.

Vidi li stanje jednako dramatičnim i u HUP-u? Ondje nisu gledali dugoročnije u budućnost, jer problema ima već sada. I nisu samo tehničke prirode. Naime, HUP je svake godine uključen u proces određivanja kvote za zapošljavanje stranaca (koja se s godinama smanjuje). – Godišnja kvota za zapošljavanje stranaca utvrđuje se u skladu s migracijskom politikom i stanjem na tržištu rada. Ne dopušta se, u pravilu, uvoz strane radne snage ako postoje evidentirani nezaposleni Hrvati ta kvoga zanimanja. Godišnja kvota za dozvole za novo zapošljavanje stranaca iznosi 215 (uz postojećih 2256 dozvola). Za ovu se godinu traže uglavnom programi za specifične strojeve (20 osoba), softverski inženjeri (15), potom djelatnici u građevini poput tesara i zidara. Zbog nedostatka prijave nezaposlenih putem HZZO-a zatražena je i kvota od 20 turističkih zastupnika – odgovaraju iz HUP-a napominjući da ni sada nije toliko problem nedostatka određenih kadrova koliko je problem potpuna neusklađenost obrazovanja s potrebama realnoga sektora.

Kakav će nam profil zaposlenih trebati za 15, 20 i više godina? To je nemoguće precizirati bez temeljite analize demografskoga stanja, tržišnih kretanja i razvoja gospodarstva. No Dragan Bagić sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta poručuje kako unatoč velikom naporu koji ulažu useljeničke zemlje, kontrola profila useljenika nije lako ostvariv cilj. – Čak bi se moglo reći da je zabluđa očekivati da je na dugi rok moguće u znatnijoj mjeri upravljati profilom useljenika. Treba imati na umu da se struktura useljenika mijenja kako teku useljavanja. Najprije dolaze radnici koje se aktivno regrutira za određene poslove, ali potom dolaze njihove obitelji, pa onda rođaci, i nakon određenog vremena struktura useljeničke populacije, barem prema dobi i tipu obrazovanja postaje sve heterogenija. No useljenici obično dolaze iz zemalja i dijelova svijeta s kojima zemlja primitka ima povijesne, ekonomske i političke kontakte. Ako se vodimo tim kriterijem, onda ipak možemo u budućnosti očekivati najviše useljenika s područja bivše Jugoslavije. To daje nadu da će integracija budućih useljenika i dalje biti uspješna – uvjereno je Bagić dodajući da politika dodjele radnih dozvola nipošto nije migracijska strategija.

Poručuje kako je važno da se u budućnosti razvije integrirana cjelovita migracijska politika koja će u obzir uzeti sve aspekte migracije, ne samo ekonomsko. EU nas ograničava samo u pogledu kontrole granica, ali migracijska politika (još uvijek) nije razrađena na razini EU nego je u domeni zemalja članica. Mario Bara dodaje kako ne smijemo zaboraviti da smo sada vanjska granica EU i da će se od Hrvatske, u kontekstu velikih izbjegličkih valova iz sjeverne Afrike i Bliskoga istoka, očekivati strog nadzor njezinih kopnenih i morskih granica. Da će takvi zahtjevi biti sve ‘čvršći’ dokazuje i istup nekoliko premijera EU, prije svega Victor Orbana i Davida Camerona, kako migrante treba zaustaviti ili raznim ‘tehnikama’ barem ograničiti im broj.

Dosadašnjim migracijskim politikama nedostaju sustavne analize stanja na globalnom i domaćem tržištu, zatim odnos ponude i potražnje u određenim sektorima, ali i priprema hrvatskoga društva na mogući priljev stranaca te stvaranje afirmativne okoline za integraciju imigranata – zaključuje Bara.

Taj je zaključak itekako važan u kontekstu tragedije ‘Charlie’. Doduše, usporedba nije posve poštena. Socijalni nemiri u Francuskoj, kaže Božić, velikim su dijelom posljedica gospodarske, prostorne i socijalne getoizacije druge i treće generacije imigranata, a kod nas su imigranti, većinom prve generacije, malobrojni, prostorno raspršeni te imaju pravni i politički status poput naših gastarbajtera u Njemačkoj 1960-ih godina. Tema ovoga teksta nije analiza odnosa Hrvata prema sadašnjim imigrantima i, posebno, azilantima, iako smo nebrojenim primjerima dokazali da nismo gostoljubivi domaćini. No s obzirom na krizne globalne tokove političari bi napokon trebali odgovoriti na pitanje: što Hrvatskoj treba i što to Hrvatska može ponuditi da bi ostvarila ono što želi? Ne budemo li u okviru migracijske strategije uskoro odgovorili na to pitanje, odgovor će se dogoditi sam po sebi. Ne nužno onako kako nam bude (ne samo) ekonomski najviše odgovaralo.