Josip Budimir, ekonomski strateg HSLS-a, ističe da je zabrinutost kreditora za novac koji su uložili kod nas mnogo veća od brige nas samih za vlastitu sudbinu. Taj će se pritisak izvana sigurno radikalizirati.
-
Hoće li i kako ishod predsjedničkih izbora utjecati na biznis i gospodarske (ne)prilike u zemlji? – S obzirom na naglaske iz kampanje nove predsjednice može se očekivati njezin ambiciozni angažman u vezi s ekonomskim problemima. Ekonomska politika nije dio predsjedničkih ovlasti, no neovisno o tome, velik utjecaj koji ima u kreiranju javnog mnijenja može se iskoristiti za stvaranje kritične mase potrebne za provedbu nužnih reformi.
-
Tijekom predsjedničke kampanje ipak se nije govorilo ni o čemu istinski važnom za gospodarstvo zemlje. Za manje od godinu dana živjet ćemo parlamentarne izbore. Hoće li išta biti drukčije? – Hoće. Bez obzira na to što smo prvači u odgađanju suočavanja s istinom, nitko više neće imati manevarskog prostora da bježi od problema koji se nagomilavaju prevelikom brzinom.
-
To smo mislili i prije tri godine, a promjene su ipak izostale. – Prije tri godine još je bilo prostora za to. Javni dug bio je u zoni podnošljivosti i kreditori su ga bili spremni financirati. Postojala je i iluzija da će se stvari promijeniti samom promjenom vlasti, birači tada nisu osvijestili da je problem u tome kako se vodi zemlja, a ne tko je vodi. Razlika u odnosu na vrijeme prošlih izbora upravo je u tome što smo shvatili da je potpuno svejedno tko vodi zemlju ako se ponaša jednako. Problem je i u tome što smo, opravdano se fokusirajući na važnost poštenja u obavljanju javnih poslova, zanemarili pitanje kompetencija. Uvjerem sam da neznanje i nesposobnost imaju čak veću razornu moć od nepoštenja.
-
Zbilja nemam dvojbe o tome što je veća štetočina, krađa ili neznanje?! – To je na kraju nevažno, loše je i jedno i drugo. Ne smijemo upasti u zamku da biramo između dva zla. Poštenje moramo postaviti kao nuždan, a kompetenciju kao dovoljan uvjet. Kakve kriterije postavimo, takve ćemo rezultate imati.
-
Kampanja je zapravo već počela, ključni se naglasci već znaju. Na stranu krađe i nesposobnost, ima li smisla čitati ekonomske programe? – Ima samo onda ako će se stranke držati onoga što su napisale u programima. No nije to jedini problem. Treba ih znati i čitati, treba biti ‘kvalificiran’ da bi se razaznale namjere onih koji su ih pisali jer iz sadržaja i načina pisanja vidite koliko oni uopće razumiju problem. Ako znate čitati, lako ćete vidjeti ili da imaju nerealne ambicije ili da te ambicije žele postići neodgovarajućim sredstvima.
-
Čini se da zasad HDZ i SDP ne nude žrtve. Kako vam se čini OraH-ov program, koliko je on ozbiljan kandidat? – Preuranjeno je govoriti o dominantnim opcijama, no tko god dobije priliku na izborima, u promjene će sigurno ulaziti s više ambicija, samo je pitanje tko će imati više kompetencija i hrabrosti za provedbu. OraH nije prava konkurencija. Ta stranka funkcionira više kao alternativa, ponajprije zbog izrazite osobne vjerodostojnosti svoje liderice, no iza nje ne stoji prava organizacija, a nju je teško izgraditi. Predložene mjere ekonomske politike, koliko se god činile simpatičnima, nisu dovoljno realne.
-
Za razliku od ‘mainstreama’ ORaH je već počeo donositi sektorske politike, i to na javnoj platformi na kojoj komunicira s građanima. Nije li to put prema realnoj opciji? – To jest simpatičnije, no ako malo pažljivije čitate, te ideje i stajališta nemaju dovoljnu težinu da primjereno odgovore na izazove s kojima se mi suočavamo. Očekivani pozitivni učinci tih prijedloga nisu dovoljni da bitnije promijene naše teške ekonomske prilike.
-
Možda je tako zato što na prošlim izborima jedina stranka koja je rekla da je car gol, HSLS, zbog toga nije prošla izborni prag? – Mislim da će sada sve stranke biti mnogo spremnije otvoreno razgovarati o istinskim reformskim zahvatima. Tko god dođe, morat će povlačiti i nepopularne poteze koji bez žrtava neće donijeti rast. Iluzije više nitko ne kupuje.
-
Ali kako onda komentirate strelovit uspon Ivana Sinčića? – To je tipičan primjer reakcije na egzistencijalnu ugroženost i gubitak vjere u političke elite. Imali smo prilike na primjeru Grčke vidjeti kako golemi propusti vladajućih struktura potiču radikalizaciju socijalnih i političkih odnosa. Odgađanje reformi uz održavanje pogrešne ekonomske politike i nisku razinu efikasnosti javnog sektora povećava ceh koji na kraju moramo platiti.
-
No nismo osamljeni u toj težnji za svježijim. Slovenija je odabrala potpuno novu, nepoznatu stranku. – Slovenci su nakon Alenke Bratušek tražili nekompromitiranu alternativu koja je ostavljala dojam kompetentnije opcije. To je bitna razlika u odnosu na naše novomformirane protestne opcije.
-
Koliko pritisak Europske komisije, pa i EBRD-a, koji više ne kriju nezadovoljstvo Hrvatskom, može promijeniti ekonomski smjer? – Sasvim sigurno može znatno. Sve je izglednije da će strpljenje s našim vladama prije izgubiti kreditori nego birači. Njihova je zabrinutost za novac koji su uložili kod nas mnogo veća od brige nas samih za vlastitu sudbinu. Taj će se pritisak izvana sigurno radikalizirati.
