Europa traži branu islamskoj radikalizaciji, ali i islamofobiji

U New Yorku je napadnuto srce financijske moći, u Parizu je napadnuto središte slobodne riječi. U New Yorku su napadači pokazali organizacijsku i tehničku spremnost, u Parizu su demonstrirali duboku infiltriranost u protivničke redove.

Duge cijevi na ulicama Pariza. Duge cijevi na ulicama Bruxellesa. Otkazane redovite tjedne demonstracije dresdenske PEGIDA-e (iniciativa Domoljubni Europoljani protiv islamizacije Njemačke) zbog opasnosti od napada simpatizera IS-a (Islamska država). Dok pišem ovu kolumnu, mediji upravo javljaju kako su francuske vlasti uhitile petoricu ruskih terorista koji su pripremali napad… Nije tu riječ, dakako, o nekima u prostoru zalatalim i u vremenu izgubljenim hladnoratovskim teroristima iz brežnjevjevske ere, nego o klasičnoj medijskoj manipulaciji koja navođenjem zemlje podrijetla zamagljuje islamičku bit njihove motivacije za teroristički čin. Nisu uhićeni ostarijeli, sjedi hladnoratovski špijun, nego mladi radikalni islamisti iz kavkaskih regije, posljednjih godina jednog od ključnih područja za njihovu vojnu obuku. Nije pretjerano reći da nakon terorističkog napada na redakciju francuskoga satiričnog tjednika Charlie Hebdo Europa više nije ista. Ali države članice EU tek traže odgovore i dogovor o novom odnosu prema radikalnom islamizmu i novom odnosu s islamom u Europi.

Oni koji su najpozvani biti vođe u tom spoznavanju, priznavanju činjenica i zajedničkom djelovanju imaju pak neke vlastite utege i dvojbe. Iako konzervativac, što znači da nema ideoloških obveza prema promašenom i propalom multikultu konceptu, britanski premijer David Cameron nema slobodne ruke zbog niza povijesnih paktiranja s islamičkim konceptima u ostvarivanju britanske (imperijalne) vanjske politike diljem svijeta. Rat u BiH, poglavito muslimansko-hrvatski sukob, samo je jedan od primjera takva neprincipijelnog paktiranja. François Hollande u okovima je francuske socijalističke misli i politike koja do te mjere nerealno projicira svijet na svojoj formuli slobode, jednakosti i bratstva da ne uspijeva prepoznati manipulaciju tih načela za prikrivanje totalitarnih ideologija i poredaka (povijesno dokazano na primjeru Sovjetskog Saveza) te nije u stanju oduprijeti se napadu na te vrijednosti, što se upravo pokazuje. Angela Merkel u politički korektnoj, europskoj percepciji još ima Hitlerovu političku sjenu na plećima koja je koči u vodećoj ulozi, i to unatoč tome što je poznato veliko savezništvo i razumijevanje Hitlera s radikalnim islamistima, poglavito s velikim muftijom Amin al-Husseinijem, osobito njihovo zajedničko stajalište prema Židovima.

Teretu prošlosti unatoč njemačka je kancelarka ovih dana ipak izgovorila rečenicu da će se EU morati boriti protiv ‘ideologije terorizma’, što je svojevrsna prekretnica jer skreće pozornost s terorističkih aktivnosti kao završnog čina na ideologiju kao njihovu motivaciju, koja je sâm korijen problema. Više ne stavlja u prvi plan lov na islamske borce po pariškim, briselskim ili berlinskim predgrađima, nego u nekom sljedećem koraku podrazumijeva otvaranje supstancijalne rasprave o islamu u Europi i rasprave s islamom u Europi. To je ta prekretnica koju je donio napad na Charlie Hebdo, koji je prema simboličnoj snazi odmah iza napada na New York 11. rujna. U New Yorku je napadnuto sâmo srce financijske moći Zapada. U Parizu je napadnuto sâmo središte slobode i slobodne riječi kao temeljne europske (zapadne) vrijednosti. U New Yorku su napadači pokazali organizacijsku i tehničku spremnost napavši avionima. U Parizu su demonstrirali duboku infiltriranost u protivničke redove: upali su u prostorije tjednika pod sigurnosnom policijskom zaštitom u vrijeme tjednoga redakcijskog sastanka i ubijali žrtve prema prethodnom popisu, poimence.

Za razliku od islamskih boraca i njihovih učitelja Zapad je dugo ignorirao njihove simbolične poruke. Primjerice, niti je primjetio niti želio razumjeti simboličnu predstavu mudžahedina u ratu u BiH nakon osvajanja crkve u Gućoj Gori u kojoj su izgoveranjem svoje molitve s oltara simbolično pretvorili crkvu u džamiju, po uzoru na sultana Mehmeda II. koji je pokrenuo drugi pohod na Europu. Za zapadnu politiku to je bio običan igrokaz. Za islamske borce bila je to supstancija. Zato zapadni vođe danas moraju ubrzano učiti i u suradnji s islamskim zajednicama u Europi graditi branu islamskoj radikalizaciji, ali i branu islamofobiji koja sve više jača. Meci u redakciji pariškoga satiričnog tjednika bili su i pucnji upozorenja na moguću veću eksploziju.