Ivan Vrdoljak

Htio je postati šef HEP-a, ali završio je kao ministar graditeljstva. Onda je igrom slučaja postao ministar gospodarstva, ali svojevoljno se pretvorio u ministra energetike. I većinu sukoba u koje ulazi naoko beskompromisno uspijeva izgubiti.

Navodno mu je želja bila postati predsjednik Uprave HEP-a, ali završio je kao HNS-ov ministar građevinarstva. Onda je igrom slučaja godinu dana poslije postao ministar gospodarstva, ali svojevoljno se pretvorio u ministra energetike. I postao ‘vlasnik’ HEP-a!

Maknuo je predsjednika Uprave Zlatka Koračevića jer je bio kadar njegova prethodnika Radimira Čačića te ga zamijenio svojim kadrom Tomislavom Šerićem. HEP-u je ‘uvalio’ i Inin plinski biznis, a prije nekoliko mjeseci, kako i priliči političkomu marketingu uoči parlamentarnih izbora i obljetnice pada Vukovara, odobrio je spornu HEP-ovu pozajmicu Borovu od 10,5 milijuna kuna.

Nedavno je pak smijenio i Šerića jer navodno nije podupro gradnju termoelektrane u njegovu rodnom gradu Osijeku te na mjesto predsjednika Uprave HEP-a postavio Pericu Jukića. Sada gura TE Osijek koji ‘ubija’ Croduxov TE Slavonski Brod. Taj je dio priče, točan ili ne, isplivao iz aktualne akcije ‘Oktan’. To je ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, htio – ne htio, ponovno lansiralo u vrh medijske znatiželje.

Možda bi ministar na to rekao da mu podmeću kao što je svojedobno u tijeku pregovora Ine i Mola o upravljačkim pravima rekao da mu podmeću jer su se u javnosti pojavili propusti u njegovoj imovinskoj kartici. Sve je moguće, no to u ovom tekstu nećemo saznati. Na našu molbu za kratki razgovor nismo dobili čak ni odbijenicu.

Da se razumijemo, za svakim se ministrom gospodarstva dizala prašina, to je i u prirodi njihova posla, ali ne toliko kao za Vrdoljakom. Ništa manje prašine od akcije ‘Oktan’ nisu dignuli ni pregovori Ina – Mol, istraživanja ugljikovodika na Jadranu, LNG projekt na Krku, obnovljivi izvori energije, u čemu, navodno, ima mnogo volontarizma, pa i uspješno poslovanje PPD-a s kojim ga povezuju, a o čemu se stidljivo izvještavalo, ali i demantiralo… Možda se ne kaže bez razloga: Gdje ima dima, ima i vatre, jer nije prvi put da ministar sjeda na žulj ‘velikima’ (ili oni njemu), a nije prvi put ni da su njegovi potezi konfliktni. Ipak, ima i dobrih i loših.

Gleda li se njegova politička aktivnost, Vrdoljak je vrlo ambiciozan politički akter koji, kako ga opisuju oni koji prate njegovu karijeru već godinama, misli da je dobar političar onaj koji ima mnogo mana, a loš onaj koji ima jednu. Probijao se, govore Osječani, kao mlad i snažan čovjek iz gospodarstva. Nakon završetka Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku radio je u nekoliko tvrtki, a onda je 2000. bio suosnivač i direktor u tvrtki ATO Inženjeringu. Došavši u ministarsku fotelu, vlasnički udio prebacio je na bivšu suprugu, no tu tvrtku gotovo svi naši sugovornici iz ekonomskog i političkog miljea i dalje povezuju s njime zbog poslova s HEP-om.

Njegov politička karijera uzletjela je 2000. kad je postao tajnik HNS-ove osječke podružnice i član Županijskog vijeća HNS-a Osječko-baranjske županije. Nakon toga ide samo uzlazno. Na izborima za gradonačelnika 2008. pojavio se s duhovitim promidžbenim plakatom napravljenim u stilu filmskih kinoplakata na kojem stoji i drži dvije košarkaške lopte, a na engleskom jeziku piše ‘The man with the balls’. Doslovno prijevod bio bi ‘čovjek s loptama’, a onaj malo manje doslovan ‘čovjek s mudima’.

Njegovi bliski suradnici kažu da mu je prvi politički pokrovitelj bio Damir Jurić, saborski zastupnik od 2000. do 2003. iz Slavonsko-baranjske hrvatske stranke, a onda ga je poslije Čačić s mjesta osječkog gradonačelnika progurao na mjesto ministra graditeljstva nakon što je 2011. Kukuriku koalicija osvojila vlast. No izvori bliski Ministarstvu kažu da su operativci bili trenutačna ministrica Anka Mrak-Taritaš i njezin pomoćnik Danijel Meštrić. Vrdoljaka taj sektor, kažu, uopće nije interesirao niti je išta o tome znao.

Nakon Čačićeva odlaska na odsluženje zatvorske kazne zbog prometne nesreće koju je skrivio u Mađarskoj postaje ministar gospodarstva. Politički analitičari kažu da je imao važnu ulogu u promjeni vlasti u Osijeku jer je na lokalnim izborima 2013. formalno kandidirao Ivana Vrkića za gradonačelnika, koji održava lokalnu vlast na osnovi suradnje sa HDZ-om, SDP-om i HNS-om nasuprot protestnom pokretu Branimira Glavaša. To je na neki način Vrdoljakova zasluga kojom se ekskulpirao od neuspjeha suradnje s bivšim osječkim gradonačelnikom Krešim Bubalom.

Manje je slavan Vrdoljakov odnos prema svome stvoritelju. U HNS-u je funkcionirao kao mali Čačić i vrtoglavo je napredovao u stranci. S lakoćom je preskakao veterane upravo zahvaljujući Čačićevu snažnom lobiranju, a nakon njegova odlaska na odsluženje kazne i izbacivanja iz HNS-a prekinuo je sve veze s njim. Vrlo je brzo smijenio njegovu zamjenicu Tamaru Obradović Mazal, a onda se obraćunao i s Koračevićem te Čačiću zatvorio bilo kakav utjecaj na ekonomsku politiku, makar iz sjene.

Kad je pak riječ o gospodarskom djelovanju, uspjeh je svakako restrukturiranje brodogradnje. Iako je to obavljeno u Čačićevu mandatu i iako je to, prije svega, vodila Obradović Mazal, to si Vrdoljak može pripisati. Dobro je što se u njegovu mandatu počelo razgovarati o geopolitičkom položaju Hrvatske i njezinoj strateškoj važnosti. To, naravno, nije poglavito njegova zasluga, ali također se jednog dana može vezati uz njegov mandat. Dobrim se potezom ocjenjuje i rješavanje krize u HGK, u čemu je njegova pomoćnica Sabina Škrtić obavila vrlo dobar posao.

Sukobio se i s ministrom poduzetništva Gordanom Marasom zbog Zakona o HGK i Marasova prijedloga o ukidanju obveznog članstva u Komori. S obzirom na to da je Maras politički aparatčik koji ne razumije problematiku aktera na tržištu jer nikad nije na njemu zaradio svoj kruh, veliki dio stručne javnosti u tome podupire Vrdoljaka. No njegova uloga kao ministra gospodarstva trebala obuhvatiti ekonomiju u cjelini, osobito kad nedostaje bar pola milijuna radnih mjesta. Dakle, od ministra gospodarstva očekivalo se da stvori pretpostavke za nova radna mjesta, pokrene reforme i potiče ulaganja, no on se većinom fokusirao na energetiku i nastavio nejasnu i dvosmislenu energetsku politiku iz prošlosti koja se svodi na jedan mandat.

I dok se u medijima formira Vrdoljakov imidž zaštitnika nacionalnih interesa, u stvarnosti su institucije koje su pod njegovom izravnim paskom u rasulu. Pogotovo Ministarstvo i HROTE, govore izvori bliski tim ustanovama, gdje je fluktuacija kadrova tolika da to više nitko i ne prati.

HERA je stalno pod kritikama stručne javnosti, a navodno i pod ministrom pritiskom. K tome, čini se da predlaganjem reizbora njezina vodstva uspješno osigurava regulatornu potporu iako bi zapravo morao osigurati nezavisnost i samostalnost regulatora. To liki broj kadrovnih promjena u Ministarstvu i HROTE-u izazvao je ne samo diskontinuitet u njihovoj institucionalnoj memoriji nego i to da u tim institucijama gotovo više nema stručnjaka. Sektor (najviše obnovljivi izvori te elektroenergetski) zbog toga pati, pogotovo kad je riječ o izradi formalnih propisa. Dakle, Vrdoljak je potkaptiran, i to vlastitom krivnjom jer se tim ljudima sâm odlučio okružiti. Ljudima kao što je, primjerice, Tomislav Radoš, kontroverzni menadžer i konzultant, a danas njegov pomoćnik, autor Industrijske strategije, koja se našla na meti brojnih kritika (baš kao i Zakon o strateškim investicijama, koji nije dao očekivane rezultate). Međutim, Vrdoljak treba priznati zaslugu za to što je u njegovu mandatu prvi put uopće donesena takva strategija. Velik dio stručne javnosti njegova kadroviranja objašnjava time da ga nije briga jer mu, zapravo, državni interes nije u prvom planu.

Ključna stvar kojom se bavi(o) u Ministarstvu pregovori su s Molom zbog Ine, u čemu je zauzeo dosta tvrdo političko stajalište i vrlo često ulazio u konflikte s Mađarima i Molom, kao i s premijerom Zoranom Milanovićem. Neracionalan ulazak u sukob s Mađarima neki ocjenjuju lošim zbog toga što svoj položaj Vrdoljak zasniva na labavim temeljima. Tu je, kažu, vrlo hrabar jer ide u frontalnu borbu koja može završiti i loše. U svemu tome imao je čvrstu potporu još aktuelnog predsjednika Ivo Josipovića, no nakon njegova poraza na predsjedničkim izborima njegov bi se položaj mogao otežati.

Drugi vrlo važan projekt jest inicijativa za otvaranje koncesija za istraživanje naftne i plina u Jadranu i na kopnu. Zeleni su se zbog tog projekta dignuli na noge, a naftaši ga podupiru. Ipak, neke su se stvari mogle izvesti malo bolje. Primjerice, bez angažmana norveškog Spectruma za snimanje Jadranu jer ti ili slični podaci već postoje u Ini i državno su vlasništvo. Osim toga, navodno je jedan od uzroka donekle slaba inte-resa to što su koncesijski uvjeti postavljeni kao da smo Saudijska Arabija. I dok su drugi veliki projekti, kao što su Ombra i Plomin, gotovo zamrli, LNG na Krku ponovno je uskrsnuo. No to je ipak više politički projekt. Osim toga, bilo je tu mnogo diskutabilnih koraka u vezi s konceptom projekta i s kadroviranjem. Bivšeg predsjednika Uprave Plinacra Mladenu Antunovića, koji je kao razloge svoje ostavke naveo nefunkcioniranje uprave i loš imidž tvrtke u javnosti, a Vrdoljak izostanak rezultata i investicija, postavio je na čelo LNG-a Hrvatske, tvrtke koja bi trebala upravljati LNG-om. Dakle, Antunović za Plinacro nije bio dobar, ali za LNG, koji je strateški projekt Hrvatske i EU, jest.

Vrdoljak je otvorio neke energetske projekte, ali ništa od toga nije završeno i neće uskoro biti. Do kraja mandata sigurno neće imati dovoljno vremena da nadoknadi zaostatke. Kao ministar iskazao se slatkorječivošću, pojavio se kao spasilac Ininih rafinerija (danas je sisačka rafinerija u fazi tihe eutana-zije), ali i postao poznat po nepromišljenim izjavama – od one da će Hrvatska biti mala Norveška zbog golemih nalazišta naftne i plina, da će plin biti jeftiniji, da ćemo postati energetski neovisni pa do one da u Hrvatsku nitko normalan ne želi ulagati i u njoj živjeti.

Ima specifičan i prilično opušten stil komunikacije. Neki će reći da je simpatičan, a neki da ima kaubojski i populistički štih te da mu nedostaje politička škola. Čak ni Osječani za njega nemaju lijepih riječi, najpristojnije rečeno, i to čak ni oni s kojima je na ‘lega’. Oni koji su s njim surađivali opisuju ga kao manipulativnu osobu koja ostavlja dojam da zna kamo ide, ima sve pod kontrolom i uvijek dobije ono što želi, no i da je ograničen, a ograničava ga osobni interes.

Nisu sigurni cilja li svojim potezima na bolji položaj u privatnom sektoru kad se u njega vrati, na predsjedničku funkciju u HNS-u ili na nešto treće. Mnogi sumnjaju da ne radi transparentno i da bi mu to moglo izazvati probleme u budućnosti. Kakva god ta budućnost bila, sadašnjost je prilično očita: mala stranka dobila je golem sektor i ta je disproporcija itekako vidljiva – nema zadovoljavajuće kadrove ni poželjne rezultate, zbog čega od njih, nažalost, do kraja mandata ne treba očekivati nikakve velike rezultate.