Svjetski ekonomski forum

Od 21. do 24. siječnja bogati i moćni okupit će se 45. put u švicarskom Davosu da porazgovaraju o svjetskim problemima. Tema ‘Novi globalni kontekst’ teško će biti osnova za konkretna predviđanja i rješenja. Uostalom, na Forumu su loši u tome: nisu bili svjesni ni krize 2008. ni događaja koji su potresli 2014. Ondje su važniji kontakti.

Januar je i sezona skijanja, što znači da su se svjetski bogataši i moćnici 45. put okupili u švicarskome mjestu Davosu u kojemu će između spuštanja niz planinu i drugih zabavnih aktivnosti naći vremena voditi vrlo važne razgovore o vrlo važnim stvarima na Svjetskom ekonomskom forumu (WEF). Sve, naravno, prilično neformalno i neobvezno, samo još jedna razmjena mišljenja o svemu i ni o čemu, bez nekih konkretnih rezultata, što ovogodišnja sveobuhvatna, mutna i općenita tema jasno otkriva – ‘Novi globalni kontekst’. U skladu s tako široko definiranom temom i njezino je objašnjenje koje je iznio Klaus Schwab, osnivač i izvršni direktor WEF-a. ‘Pesimizam je postao duh vremena našeg doba, zato ćemo istražiti koje su to fundamentalne snage na djelu u tehnologiji, društvu i ekonomiji koje zahtijevaju nove dimenzije našeg odlučivanja. Ovdje bi se trebalo posebno koncentrirati na prilike, ne samo na prijetnje.’ Ići će se, dakle, duboko i zahvatiti široko.

Već neko vrijeme zabavljene je pratiti tko nije došao nego tko jest, primijetili su u Financial Timesu, s obzirom na to da izostanak obično upućuje na veći problem ili poruku izostaloga. Tako ove godine na prijateljskom kružoku Svjetskog ekonomskog foruma nema šefa Europske središnje banke Marija Draghija jer ima puno ruke posla s revolucionarnom mjerom ‘kvantitativnog olakšavanja’, odnosno tiskanja eura, kako bi zauzdao potonuće u deflaciju, a nema, recimo, ni šefa banke BNP Paribas Jeana Lemierreja jer se mora baviti kaznom od devet milijardi dolara u Americi zbog kršenja sankcija.

S druge strane, kroza Svjetski ekonomski forum treba proći oko 2500 poslovnih lidera i četvrtdeset šefova vlada i država, među njima i kineski premijer Li Keqiang, a jedan takav, netko bi primijetio, vrijedi koliko četvrtdeset ostalih plus svi oni koji nisu došli. To je, inače, prvi put u posljednjih pet godina da je kineski lider na WEF-u u Davosu (Kina je u međuvremenu dobila domaćinstvo ‘ljetnog Davosa’ koji se održava u Tianjinu ili Dalianu). Njegov je interes jasan: u Davosu je da bi razgovarao o poslu (među ostalim, traži financiranje Azijanske banke za infrastrukturu sa sjedištem u Pekingu), ali i kako bi smirio paniku koja se u posljednje vrijeme širi zbog doživljene kineske asertivnosti u regionalnoj politici (sve češće sukobljavanje sa susjedima zbog teritorijalnih voda i zračnog prostora). Jednostavnije, šarmira i sklapa poslove. Teme u neslužbenoj formi uvijek se same nameću. Ove godine to su cijene nafte koje su naglo potonule nakon dugog razdoblja visokih cijena, terorizam, internet, divljanje švicarca i drugi problemi ekonomske prirode, ali i, općenito, što god već mori svjetske moćnike. Službeno, razgovara se o klimatskim promjenama (prošla godina bila je najtoplija zabilježena), političkoj nestabilnosti (Ukrajina, Egipt, Bliski istok, terorizam), epidemiji (ebola), tehnologiji (poseban naglasak na kibersigurnosti), ‘kvantitativnom olakšavanju’ (ECB-ovu tiskanju novca), nejednakosti i cijenama nafte.

Ako se u nečemu sudionici sigurno nisu pokazali pretjerano djelotvornima, podsjeća Reuters, to su predviđanja, iako je upravo to jedan od rijetkih realnih pokazatelja relevantnosti tog skupa. Eventualne zaključke intimnih druženja sudionici ionako uglavnom ne provode nakon što napuste mondeno zimovalište. Istini za volju, to je donekle sekundarno, većina dolazi uspostaviti i održavati korisne kontakte, no od takve koncentracije moći čovjek bi ipak očekivao velike misli 21. stoljeća, a ne samo skupo plaćenu razmjenu posjetnica.

Tako, primjerice, prošle godine nisu predvidjeli probleme s Ukrajinom i aneksijom Krima, novi uspon islamskog radikalizma, nagli pad nafte, daljnje posrtanje eurozone, a očekivali su preokretanje situacije u Japanu koje se nije dogodilo. Uglavnom, ništa od onoga što je obilježilo prošlu godinu najbolji od najboljih nisu ni pretpostavili, kamoli očekivali. A to je samo proteklih godinu dana; arhiva promašaja seže dublje u povijest i teže inkriminira, pri čemu se posebno ističe njihova blaženost netom prije kraha 2008. Nije da nisu nikad ništa pogodili premda bi se moglo tvrditi kako je riječ o prilično očitim trendovima, poput uspona zemalja u razvoju, sve većih problema s vodom ili eksplozije vađenja nafte iz škriljevca.

Nisu se pretjerano iskazali ni u nekim temama koje su opetovani motiv u Davosu, kao što su siromaštvo i nejednakost. O tom se problemiču redovito potroši nepregledna količina riječi i vremena, ali rezultati su više nego porazni, što također govori koliki je stvarni učinak te razmjene mišljenja i ideja. Što više, osnovna nit vodilja Foruma bolji je svijet, što svakako uključuje smanjenje siromaštva, no unatoč njihovu sastajanju svijet ide u suprotnom smjeru. Tako je međunarodna organizacija za borbu protiv siromaštva baš nekako uoči početka WEF-a objavila rezultate istraživanja koji zorno pokazuju koliko su svjetski moćnici djelotvorni u borbi s jednim od najvećih i trajnih problema. Taj manjak promjene trenda utoliko više zabrinjava ima li se na umu da previše siromaštva nije dobro ni za ljude okupljene u Davosu iz nekoliko razloga. Prema Oxfamu, dakle, jedan posto najbogatijih na svijetu uskoro će posjedovati više od polovice toga istog svijeta. Štoviše, više od milijardu ljudi na svijetu živi ispod granice siromaštva, odnosno s najviše 1,25 dolara na dan, pokazalo je vrlo slično istraživanje Credit Suissea na kojem se temelji i ono Oxfamovo, a organizacija sada procjenjuje da će sljedeće godine uspješnih jedan posto prebaciti čarobni prag od 50 posto.

Više od onih najsiromašnijih ekipu u Davosu sve više zabrinjava pad srednje klase jer je povijest pokazala da se njezino nezadovoljstvo obično prevede u vrlo nepoželjne događaje. Ne začuđuje stoga rezultat još jedne ankete predstavljene u Davosu, prema kojoj je povjerenje javnosti u poslovnu zajednicu, vlade, medije i nevladine organizacije drastično palo. Godišnje istraživanje Edelman Trust Barometer pokazalo je kako manje od 50 posto ljudi u dvije trećine zemalja vjeruje tim institucijama i organizacijama, pri čemu se ističu uglavnom razvijene i bogate zemlje poput Japana, Italije, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke i Rusije. Pritom je povjerenje u poslovne lidere zabilježilo novi pad već treću godinu zaredom. U svome osnovnom cilju, stvaranju boljeg svijeta, ljudi iz Davosa nisu se iskazali iako su nedvojbeno uspjeli stvoriti bolji svijet za sebe, statistika to jasno pokazuje. U širem kontekstu svijet izvan Davosa mnogi vide na rubu općeg sloma i kolapsa, što je utemeljeno na raznim događajima i trendovima. Osim očita rasta bogatstva onih koji su već bogati, uz daljnje osiromašivanje već siromašnih, svijetu prijete novi sukobi, rast različitih nesnošljivosti, epidemije ubojitih bolesti, dugotrajno loši ekonomski rezultati i ljudsko postojanje globalnih snaga. Nazočni u Davosu barem imaju o čemu razgovarati.