Da bi se upravljalo milijunskim masama, ljude treba od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti, pustolovnosti (pogledajte djecu kakva su prije nego što krenu u školu) i istodobno ih zatupljivati idiotskim programima ili zatrpani beskonačnim količinama podataka. Rezultat je jednak: nesigurni, demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu inicijativu i kritičko promišljanje svijeta oko sebe – izvadak je to iz osvještavajuće (ne tako nove) knjige ‘Oružja za masovno poučavanje – putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja’. Doduše, knjiga govori o američkom školskom sustavu, no bez problema možemo u njoj otkriti i Hrvatsku, u kojoj već prvim školskim koracima pokazujemo da nam ne trebaju kreativni odrasli ljudi ni radni potencijal sposoban nositi se sa sve nepredvidljivijim zahtjevima tržišta. Neven Budak, predsjednik Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije, i sâm je priznao kako je problem našega obrazovnog sustava to što se ne bavi poticanjem cjelovitog razvoja osobe, što je svojim sadržajima i pristupima odvojen od stvarnosti, što nedovoljno potiče razvoj kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti. No čak i ako takav sustav ‘proizvede’ ljude koje tržište rada treba, često nemaju dovoljnih kompetencija, znanja i sposobnosti. Mnogo češće – završavaju škole i fakultete koje hrvatsko tržište rada ne može progutati. Jer ih ne treba. Jer treba nešto drugo. Upravo u toj diskrepanciji leži zec kojeg poslodavci love godinama, pokušavajući s državom/obrazovnim ministarstvom naći zajednički obrazovni jezik. Izrada Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, čini se, korak je u tom smjeru. Ili?
Na to su pitanje pokušali odgovoriti i na Veleučilištu VERN’ na kojem su još u listopadu 2014., tjedan dana nakon što je obrazovna strategija izglasana u Saboru, okupili predstavnike države, visokoobrazovnog sustava i Europske komisije kako bi o Strategiji raspravljali u kontekstu europskog strateškog dokumenta ‘Europa 2020.’ i zapošljivosti mladih. Konkretno, za raspravu su se, među ostalim, zainteresirali predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije Neven Budak te Michael Teutsch, voditelj Odjela za razvoj politika i analize po državama u Glavnoj upravi za obrazovanje i kulturu Europske komisije. Već ta zvučna imena dokazuju važnost dokumenta i demokratske rasprave o njegovim mogućim prilagodbama nužnima za gospodarski rast i razvoj. Pri tome je ključno pitanje koliko skrojena Strategija obrazovanja ima smisla bez definirane strategije gospodarskog razvoja. Čini se da ima.
Branko Štefanović, predsjednik Upravnog vijeća Veleučilišta VERN’, kaže da doista ima, ali znatno manje nego da je oslonjena na definiranu strategiju gospodarskog razvoja. – Ovako pomalo tapka u mraku i izvlači se na to da je ionako nemoguće ili barem teško predvidjeti kretanja u gospodarstvu, industrijama i tehnologijama u idućih pet, deset ili dvadeset godina, pa stoga obrazovanje, u skladu s tim i Strategija, mora biti fleksibilno, dakle omogućiti stjecanje znanja i vještina prilagodljivih očekivanim, ali nepredvidljivim kontinuiranim promjenama. Koliko se u tome uspjelo, to je veliko pitanje, bojim se da baš nije. U svakom slučaju, bilo bi logičnije i korisnije da je Strategija obrazovanja slijedila strategiju gospodarskog razvoja nego obrnuto – misli Štefanović.
Malo je optimističniji Mislav Balković, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca u obrazovanju. Kaže kako Strategija obrazovanja nije napisana tako da navodi koje obrazovne programe i područja treba financirati, nego prepoznaje tijela koja stalno trebaju skrbiti za, primjerice, upisne kvote i upisnu politiku, odnosno za razvoj mreže državnih srednjih škola i programa. Tako je osigurano trajno sinkroniziranje sustava obrazovanja s društvenim i gospodarskim potrebama. Strategija naglašava uvodenje sustava kvalitete na sve razine obrazovanja, financiranje novih kurikula i programa, informatizaciju osnovnih i srednjih škola, gradnju studentskih domova. Hrvatska je zemlja s valja najviše strateških dokumenata, od kojih su mnogi doneseni u razmjerno kratkom vremenu kao podloga za financiranje EU. Žalosti me što u strateškim dokumentima, ali i u javnom diskursu političara, nisam ni vidio ni čuo da negdje treba smanjiti javne izdatke, nego svaki sektor uvijek poziva na povećanje, pravdajući obično takve zahtjeve usporedbom s prosjecima EU, ne uspoređujući u isto vrijeme, primjerice, naš postotak BDP-a usmjerenog u mirovine s prosjekom EU – objašnjava Balković.
