Prolaziti nakon samo četvrt stoljeća novu tranziciju, vraćati se u socijalizam, bilo bi previše za jednu generaciju. Hajdemo popravljati kapitalizam! Eh, da ekonomska znanost nije zastala 1930. godine…
Košmar. Tom jednom jednom riječju najbolje se može opisati stanje nakon što je u Grčkoj na parlamentarnim izborima, dakle demokratskim sredstvima, na vlast došla Siriza, ljevičarska stranka koja počinje uvoditi, kako to nazivaju u medijima, demokratski socijalizam. Poraz (bar privremenim) kapitalističkog sustava u jednoj od, ni više ni manje, članica Europske unije dolazi nakon niza drugih šokova: od dramatičnog pada cijena nafte, okretanja Europske središnje banke tiskanju novca bez pokrića po uzoru na SAD do terorističkih napada u Francuskoj… Kao da smo sudionici nekog ubrzanog filma. Ili na vrtuljku koji se sve brže vrti. Košmar je to veći što je jasno da svijet zasad nema odgovora kako zaustaviti usporavanje ekonomskog rasta. Bez kojega se ubrava erupcija nezadovoljstva skupina ili cijelih nacija.
Venezuela kao sudbina. U slučaju Europe liberalni kapitalizam ne daje dobre rezultate. Ali ni povratak u socijalizam ne može biti rješenje. To je u grčkom primjeru prije kazna nego rješenje. Naravno da je nedopustivo da stotine tisuća kućanstava nema struju, pa makar to bilo zbog bankrotiranih državnih financija. Vraćanje struje Sirizinim dekretom samo će nakratko riješiti problem. Dugovi će se početi gomilati u elektroprivrednom poduzeću. Neće biti za nabavu rezervnih dijelova pa će se sustav polagano urušavati i na kraju će zavladati redukcije za sve. Ili će biti struje, ali neće biti neke druge robe. Kao što u Venezueli upravo traje nestašica higijenskih potrepština. A u kupnju se ide na dan kad su na redu oni s određenim početnim slovom prezimena. Dakle, izbor je sljedeći: socijalizam u kojemu ima nekakvog novca, ali nema robe za kupnju, ili kapitalizam u kojem su dućani puni, ali prevelik dio populacije nema novca za kupnju robe i pražnjenje prepunjenih skladišta.
Kad se stvari ogole, ispada da i novi grčki lider Cipras i guverner Europske središnje banke Mario Draghi pokušavaju isto – zaustaviti pad potrošnje građana. Cipras će to činiti dekretima, Draghi tiskanjem novca. Razvijeni dio svijeta suočen je s nedostatkom platežno sposobne potražnje. Tiskanje novca daje kratkoročni predah. Dugoročniji zamah moguć je ujednačenijom preraspodjelom dohotka. Toga su najsvjesniji u SAD-u. ‘Kuže’ kakve opasnosti prijete kapitalizmu pa Obama očajnički traži načine na koje ojačati srednju potrošačku klasu.
