Radikalna ljevica

Nakon žestokih predizbornih obećanja pobjednik grčkih izbora ipak neće tražiti oprost duga. Vjerovnici su odahnuli. Zasad…

Zatvarati oči pred postojanjem radikalne ljevice bilo bi pogubno i glupo. U situaciji potpunog osiromašenja društva ‘neoliberalna’ matematika više nije dovoljna. U suprotnome moglo bi nam se dogoditi da se osiromašeni, nezaposleni i besperspektivni agresivno počnu organizirati i sistemski propitivati smisao ‘kapitalizma’ kakav živimo. Pa i u Hrvatskoj.

Prihvaćajući ozbiljno prijateljičku kritiku, pokušala sam dosjetiti se objektivnih analitičara, takvih za koje ne znam kojih su ekonomskih boja i koji bi potpuno ‘nesvrstano’ mogli prozboriti o tematici. Nemoguća misija, jer svi se jasno – pogotovo je to vidljivo na društvenim mrežama gdje su rasprave o ljevici i desnici znatno žešće i češće nego u novinama/na portalima – grupiraju u ‘lijevi’ ili ‘desni’ ekonomski koš. U ‘neoliberalni’ ili… E, taj drugi u nas nema naziv. Jer radikalna ljevica, kojoj pripadaju grčka Siriza, španjolski Podemos, njemački Die Linke, francuska Ljeva fronta ili slovenska Udružena ljevica, u Hrvatskoj (još) ne postoji. Laburisti i OraH prije su srednja struja negoli radikalni, a Živi zid i Radnička fronta tek su na početku radikalnog puta. Pri tome se Živi zid ogradije od lijevoga ideološkog pripadanja, i to zato što, kažu, ‘egzistencijalni problemi muče građane svih svjetona-zora, prihvaćanjem ideoloških podjela priznali bismo da smo dio sustava protiv kojeg se borimo’. Radnička fronta u kostima zapravo ima ugrađen komunizam, s kojim ova zemlja ima povijesnih problema. Unatoč borbi za 99 posto društva (zauzima se za prenošenje cjelokupne političke moći u ruke naroda iz ruku političke elite, kru-pnoga kapitala i banaka) samo nekoliko stotina članova Fronte (okej, stranka postoji tek devet mjeseci) zasad (samo zasad!) ne naslućuje ozbiljniji radikalni utjecaj.

Zašto uopće ‘radikalna’ ljevica? Što je u njoj radikalno? Većina ino-zemnih analitičara slaže se da je Sirizin program, s kojim je krila dobila i ostala ljevica, radikalan samo ako se svijet mjeri aršinima Bruxellesa ili Berlina. Štoviše, mnogi tvrde da je razumno i održivo ekonomsko stajalište danas uopće teško pronaći izvan domene takozvane radikalne ljevice. Prije dva mjeseca u Financial Timesu objavljen je članak Wolfganga Münchaua, ekonomskog analitičara i nagrađivanog komentatora istih novina sklonog umjerenijim lijevim stajalištima, u kojemu uvjerava kako nema ničega kontroverznog u tvrdnji da dug, ako nije održiv (a nije), treba restrukturirati.

Tragedija je današnje eurozone u rezignaciji s kojom stranke lijevog i desnog centra dopuštaju da Europa luta u svojevrsnom ekonomskom ekvivalentu nuklearne zime. Posebna je tragedija to što jedino stranke tvrde ljevice podupiru razumnu politiku poput restrukturiranja duga. Slijedi im najvažniji zadatak: borba za vlast nad državom – zaključio je nedavno.

Upravo je na tome tragu i španjolski Podemos koji nakon Sirize ima najviše izgleda ravnopravno konkurirati za osvajanje vlasti (jako je do izbora još daleko; baš kao u Hrvatskoj, izbori su potkraj godine). Njegov se program temelji na tvrdnji da je deregulirani kapitalizam počeo proždirati vlastitu supstanciju s kojom je nestao i glavni spremnik koji ga je održavao – srednja klasa. Istopljena krizom, počela se okretati radničkoj klasi, s kojom je pronašla zajednički jezik. Podemos traži skretanje s puta doktrine štednje jer su s ekonomskom krizom u novu krizu ušle europske vrijednosti prema kojima se Stari kontinent razlikuje od ostatka svijeta. Ako se zbog krize/štednje režu zdravstvo, školstvo, ako se ljudi izbacuju iz domova zato što ne mogu platiti kredite, a ne mogu jer nemaju posao, pri čemu broj nezaposlenih ostaje jednak, jesu li to rezultati štednje? Ironično, s takvim stajalištima Podemos jača upravo u vrijeme kad španjolsko gospodarstvo počinje pokazivati znakove života.

Možda još ironičnije zvuči pobjeda njemačkih radikalnih ljevičara Die Linke (nazivaju ih Sirizom Sjevera) koji su osvojili vlast u bivšoj DDR-ovoj pokrajini Thüringenu. Francuska Ljeva fronta četvrta je parlamentarna snaga, u Sloveniji je nakon vala preklanijskih prosvjeda rođena koalicija Udružena ljevica, najveće iznenađenje nedavnih izbora. Razlike između tih stranaka postoje. Recimo, Podemos izbjegava ljevičarsku retoriku (poput Živog zida), no sličnosti je više: ekonomski politika oslonjena na jačanje javnog sektora, preispitivanje legitimnosti javnog duga, stopiranje privatizacija, zahtjevi za temeljitu reorganizaciju stare dame EU.

Je li to početak najave korjenitih ekonomskih promjena? Luke March, profesor na Sveučilištu u Edinburgu i autor knjige ‘Radikalna ljevica u Europi’, u odgovoru Lideru ponavlja ono što je medijima već objasnio: radikalna je ljevica (naziva je takvom zbog težnje za temeljitim, dakle radikalnim promjenama politekonomskog sustava) ojačala zbog eksplozije nezadovoljstva građana politikom štednje, ponajviše u zemljama periferije, no sve više i u samome srcu, najmoćnijim članicama EU, čiji građani također trpe, istina, malo manje rigidne, antirecesijske mjere štednje.

Pet godina nakon posljednjih izbora to je istinska prednost radikalne ljevice. Jer prije pet godina kriza nije bila tako jaka i mjere štednje nisu bile tako bolne, no sada se već posve vidljivo suočavamo sa žešćim scenarijem sve veće nejednakosti, nezaposlenosti, eksplozijom javnog duga, ekonomske depresije i naraštajima posve lišenima bilo kakve perspektive. To su problemi na koje je radikalna ljevica upozoravala godinama prije negoli su postali vidljivi i zbog toga će ovoga puta biti nagrađena nekim političkim bodovima – poručuje, svejedno računajući na to da Sirizina pobjeda neće zaraziti ostatak političkoga prostora, ponajprije zato što je Grčka posebna zbog potpunog raspada političkog sustava i agresivnog nametanja intervencionizma EU koji je prouzročio ekonomski kolaps zemlje.

Miroslav Ružica, srpski sociolog i konzultant Svjetske banke kojemu su ključne istraživačke teme globalna kriza, obnova europske socijaldemokracije i kriza države blagostanja, kaže kako Siriza zagovara promjenu kapitalizma, ali uz poštovanje demokracije i fokus na strukturne reforme. Istina, strukturne reforme zagovaraju i neoliberali, no shvaćaju ih kao uklanjanje zapreka slobodnom funkcioniranju tržišta, a Siriza reforme shvaća potpuno drukčije: uz veću ulogu države, redistribuciju dohotka, razumijevanje EU kao solidarne i demokratske zajednice naroda.

Upravo to artikuliraju i tri prioriteta zadatka nove grčke vlade: završiti humanitarnu krizu, srušiti grčku oligarhiju i pregovarati o ekonomskoj politici s vlada u zemljama eurozone. To je temelj ekonomskog programa, no već i ta najava narušava temelje postojeće ‘pravovjernosti’ jer vraća državu kao ključnog igrača, najavljuje redistribuciju porezima, transferima, povećanjem plaća i poboljšanjem uvjeta rada te uz to dovodi u pitanje postojeću europsku politiku drastične štednje, dakle traži otpis dijela dugova, velike investicije i mnogo solidarniju i demokratičniju Europsku uniju. Siriza ne planira napustiti ni EU ni euro, samo želi da Unija radikalno promijeni strategiju upravljanja krizom i ekonomskim rastom.

Grčki problem smatra širim europskim pitanjem i upravo je zbog toga opasna jer traži radikalne promjene, ne želi EU kao neoliberalni projekt. Donosi nadu i optimizam, ali i podosta razloga za pesimizam. Takvim će stajalištima najprije izazvati oštru polarizaciju i otpore u samoj Grčkoj, a ako ubrzo ne počne provoditi najavljenе reforme, izgubit će povjerenje birača. Iz Bruxellesa već stižu odbijanja i kritike. O mnogočemu ovisi hoće li socijaldemokratske stranke Njemačke, Francuske, Velike Britanije i drugih zemalja pružiti potporu ili će ih njihovo članstvo pobunom prisiliti na promjenu stajališta. Moguće je i domino-efekt koji bi donio pobjedu Podemos i sličnih stranaka ili izazvao eksploziju nezadovoljstva, nažalost, i oštro polariziranje diljem Europe.

I ekonomski ‘ljevičar’, nobelovac Paul Krugman stao je na grčku, posredno i europsku stranu jer je cijela Unija zaglubila u štednji koja nikako ne donosi rezultate. Pri tome upire prstom u Njemačku i ECB, za koje se nada da neće ostvariti prijetnju uništenja grčkih banaka ako Grčka ne popusti. Europska je politička scena prilično uzavrela i upravo se na toj vrućini kani iskovati i hrvatska radikalna ljevica. No suprotno zbivanjima na rubovima, pa i u središtu EU, ‘konvencionalna’ hrvatska ljevica i desnica s približavanjem parlamentarnih izbora u anketama stoje bolje, a ne lošije. Dok su prije predsjedničkih izbora HDZ i SDP zajedno uživali potporu oko 43 posto birača, potpora je sada porasla na oko 48 posto.

Je li to zato što Hrvatska klasični neoliberalizam nije ni omirisala? Ili je to zato što konkretni ekonomski program Živog zida, koji je sâm sebe izmaknuo s popisa stranaka/pokreta radikalne ljevice, zapravo ne postoji (ukidanje banaka nije program)? Ili zato što vodu Radničke fronte Matu Kapović (ne samo) na društvenim mrežama ismijavaju fotografirajući ga s ‘neoliberalnim’ rekvizitima (mobitel, dječja kolica…) u ‘neoliberalnome’ trgovackom centru? Kako god prihvatili pojavu hrvatske radikalne ljevice i što god o njoj mislili, zatvarati oči pred njezinim postojanjem, bez obzira na njezinu malenu snagu, bilo bi pogubno i glupo. U situaciji potpunog osiromašenja društva ‘neoliberalna’ matematika više nije dovoljna. U suprotnome moglo bi nam se, upozorava Ružica, dogoditi da se osiromašeni, nezaposleni i besperspektivni agresivno počnu organizirati i sistemski propitivati smisao ‘kapitalizma’ kakav živimo.