Home / Financije / ZANIMANJE: GUVERNER Čuvari tečaja ili kreatori ‘olakšavanja’

ZANIMANJE: GUVERNER Čuvari tečaja ili kreatori ‘olakšavanja’

U mirnim vremenima mahom tehnički posao bez prevelikih uzbuđenja i s udžbeničkim mehanizmima, doslovno se preko noći pretvorio u jedno od najvažnijih zanimanja. Guverneri donose odluke od kojih strepe tržišta i cijele države. Posljednji, zoran primjer utjecajnosti uloge šefa središnje banke pljuska je šefa Europske središnje banke Marija Draghi Grčkoj, potez koji je iznenadio mnoge. Draghi je mimo svih očekivanja potezom pera ukinuo mogućnost prihvaćanja grčkih obveznica kao jamstva za zaduživanje njihovih banaka, izravno se tako uplevši u politička prepucavanja Atene s ostatkom Europske unije. Iako je program jeftinog novca za Grčku ionako trebao uskoro istek, netom ustoličeni grčki ministar financija Janis Varufakis nadao se pomoći ECB-a do svibnja, kada je namjeravao ‘partnerima’ u EU predstaviti plan za restrukturiranje grčkog duga. Umjesto toga, Draghi je ‘ispalio hitac preko pramca’ i jasno dao do znanja kako stoji u vezi s time. Je li, pak, djelovao sam ili na nečiji nagovor, pitanje je, no mnogi su odavno uvjereni kako ECB funkcionira uglavnom kao biro Berlina. Taj potez moguće je protumačiti i kao umijljavanje patronima u Frankfurtu i Berlinu, koje je razljutio nekoliko tjedana prije odlukom da počne ‘tiskati’ novac u zaista jedinstvenom odbacivanju njihova mišljenja.

Taj potez bio je znatno odstupanje od okvira u kojima funkcionira središnja banka, barem kada je riječ o percepciji Njemačke i niza europskih zemalja, a riječ je o središnjoj debati kada je riječ o središnjim bankama – kvantitativnom olakšavanju (quantitative easing ili kraće QE). Berlin se od početaka snažno protivio većem širenju ovlasti ECB-a i nacionalnih središnjih banaka, pa je inzistiranje Draghija na ‘tiskanju’ velikih iznosa kako bi srušio vrijednost eura, potaknuo ekonomsku aktivnost i spriječio daljnje propadanje prema deflaciji dočekano na nož u Njemačkoj. Ako se pita Nijemce, središnja banka je tu da pazi na inflaciju, čak i kad je nema, odnosno kada trend ide u savim suprotnom smjeru. Osim što je takav pogled posljedica nacionalne opsesije prevelikom inflacijom kakvu su iskusti prije dolaska Hitlera na vlast, riječ je i o praktičnom namještanju monetarne politike kako odgovara najvećoj europskoj ekonomiji i zanemarivanju tuđih interesa. Vrlo jednostavno, ovakav euro čini njemačku radnu snagu iznimno konkurentnom u odnosu na druge zemlje eurozone, posebice one na ‘periferiji’.

Drugim riječima, ono što je u ‘debelim’ vremenima tehnokratska funkcija pretvorilo se u politički delikatnu ulogu. Istini za volju, angloamerički koncept središnje banke oduvijek je bio rastegnutijeg tumačenja, posebice kada je u pitanju američki FED (Federalna rezerva), varijanta središnje banke čija definicija ovisi o karizmi čovjeka na njezinom čelu. Kontinentalno-europski pristup, s druge strane, u načelu je nešto konzervativniji i na središnje banke gleda kao na uhođane mehanizme kontrole inflacije, ne aktivne kreatore makroekonomskih politika. Ipak, s izbijanjem krize kakvu razvijeni svijet nije vidio od 30-ih godina prošlog stoljeća, uloga središnje banke dobila je nešto drugačije obrise i to nije ograničeno na velike, moćne središnje banke. I one manje našle su se pod pritiskom zbog specifičnih ‘lokalnih’ situacija, pri čemu je Hrvatskoj najbliži recentni primjer problema s tečajem švicarskog franka. Načelom i dugotrajnom sukob pak vodi se u vezi s ulogom Hrvatske narodne banke u određivanju i kontroliranju tečaja kune, koji bi neki rado vidjeli labavijim. Kao što znamo, hrvatski guverneri uglavnom su skloni ne talasati, u velikoj mjeri zbog iskustava sličnih onim njemačkim. Inflacija i nestabilnost koja iz nje proizlazi i na ovim prostorima još je bak.

Osim sasvim očito ključne uloge Draghija i Europske središnje banke, koja je posljednjih godina bila neizostavan dio svake akcije u europskoj ekonomiji, sljedeća osoba u tom smislu je sasvim sigurno šef FED-a. Štoviše, u mnogo čemu Janet Yellen najvažniji je središnji bankar na svijetu, koji u svojim rukama drži sudbinu američkog dolara, još uvijek svjetske valute broj jedan. U velikoj mjeri zahvaljujući dijametralno drugačijem tumačenju ekonomije preko Velike bare, Yellen danas nema toliko kontroverzan posao koliko je to imao njezin prethodnik, već sada legendarni Ben Bernanke. Od svog stupaanja na dužnost, prva žena na čelu FED-a uglavnom je održavala prije uspostavljenu politiku ‘kvantitativnog olakšavanja’, tiskanja novca i stvaranja velike likvidnosti, koju upravo pokušava oponašati Draghi sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Program je u međuvremenu ukinut, ali je Yellen ostala vjerna iznimno niskim kamatnim stopama u ‘dogledno vrijeme’. Jasno, strah je uvijek da bi pretjerano povećanje novca u optjecaju moglo dovesti do prevelike inflacije, no to se dosad nije dogodilo, a Draghi se na sličan potez odlučio upravo zbog ozbiljne prijetnje od deflacije. Previše svega ne valja, pa je i određena količina inflacije nekad poželjna jer je proizvod pojačane ekonomske aktivnosti. Da jeftini novac nije univerzalno i uvijek pravilno rješenje najbolje dokazuje FED pod Bernankevim prethodnikom Alanom Greenspanom, koji je prešao svoj put od zvijezde do trnja.

Njegovo dugotrajno vođenje FED-a (1987. – 2006.) ostao će obilježeno politikom lako dostupnog novca i pretjeranom likvidnošću, koja je, prema tvrdnjama mnogih analitičara, kumovala napuhavanju i posljedičnom prsnuću nekretninskog mjehura 2008. U njegovu obranu, s druge strane, treba reći kako je rano počeo upozoravati na opasnosti prevelikog broja sumnjivih financijskih proizvoda, pogotovo derivativa, ali je, kao osobni prijatelj Ayn Rand i pobornik njezinih razmišljanja, čvrsto vjerovao u nepogrešivost slobodnog tržišta i samoregulaciju. Monetarnu politiku najviše je gledao kroz prizmu razmišljanja ekonomista Miltona Friedman i smatrao da je riječ o kombiniranju gasa i kočnice ovisno o trenutačnom stanju ekonomije, odnosno kako je zadatak FED-a kontrolom količine novca reagirati na uvjete u ekonomiji. Prema njegovim kritičarima, čini se da je pogrešno procjenjivao kada stisnuo koju papučicu. Osim što je snizio kamatne stope prije napuhavanja spomenutog hipotekarnog mjehura, Greenspan je 2000. nekoliko puta povećao kamatne stope i time, tvrde kritičari, uzrokovao pucanje famoznog ‘dot-com’ mjehura (nagli rast i pucanje internetskog sektora od 1997. do 2000.).

Za razliku od kolege Draghi, sada već bivši guverner engleske narodne banke (Bank of England) Mervyn King nije dugo dvojio o svom zadatku. Ujedinjeno Kraljevstvo ubrzo je nakon SAD-a odlučilo provesti svoj QE, već u ožujku 2009. Ocjene su danas podijeljene jer su pozitivni efekti za cjelokupnu ekonomiju postignuti (UK je prošle godine imao najveći rast u G7), ali je povećana nejednakost u društvu, privatni sektor bio je nezadovoljan zbog isključivoga kupovanja državnih obveznica, a deflacija opet prijeti (0,5 posto inflacije u prosincu).

Koncept kvantitativnog olakšavanja za japanskog guvernera nije se zasad pokazao kao posebno učinkovito rješenje, za razliku od američkog slučaja, gdje je bio ključan za snažan oporavak ekonomije. Da paradoks bude veći, Japan je domovina ‘kvantitativnog olakšavanja’, koje je prvi put upotrijebio 2001. kada je bilo neuspjeho. Haruhiko Kuroda došao je na čelo japanske središnje banke (Bank of Japan) takoreći u paketu s novim premijerom Shinzom Abeom u ožujku 2013. i odmah počeo implementirati labaviju monetarnu politiku u skladu sa željama novog premijera. Potkraj prošle godine Kuroda se odlučio na daljnje jačanje japanskog QE-a s obzirom na to da željeni rezultati nisu postignuti. Ciljana inflacija od nekih dva posto sve je dalje, a čini se da mu je odmogla i vlada povećanjem poreza na promet (sales tax), što je na kraju dovelo do gospodarskog pada od 1,7 posto u drugom kvartalu prošle godine. Unatoč slabim rezultatima u prošloj godini Kurodu ne napušta optimizam za ovu i vjeruje da će japanska ekonomija ostvariti kakav-takav rast, no zasad je nemoguće presuditi u japanskom slučaju. Dostupno iskustvo sugerira neučinkovitost koncepta u japanskom slučaju.

Riječi koje u posljednje vrijeme, dakle, nesumnjivo obilježavaju više od svega posao šefa središnje banke su ‘kvantitativno olakšavanje’, premda je primarno riječ o velikim bankama. Uz iznimku Japana, ideja prvi put primijenjena u toj zemlji uglavnom se pokazala donekle efikasnim alatom u borbi s efektima Velike recesije, ali i još uvijek kontroverznim temom oko koje se lome koplja. Tradicionalisti i dalje smatraju da središnje banke ne bi trebale imati toliki utjecaj na širu ekonomsku politiku, a u drugom taboru ukazuju na recentne primjere uspješnih intervencija šefova središnje banke u ekonomiju. Načelno, potonji u posljednje vrijeme imaju malo konkretnije argumente.

Najistaknutiji guverner Hrvatske narodne banke od neovisnosti jest Željko Rohatinski, kojeg je časopis The Banker 2009. proglasio najboljim guvernerom središnje banke u Europi i svijetu. Titulu koju dodjeljuje ugledni Financial Times duguje opreznoj politici koju je vodio, spriječivši tako bankarsku krizu kakva je pogodila neke države u Europskoj uniji i Ameriku. ‘Financijska kriza osobito je jasno pokazala da su mjere koje je poduzimao HNB od 2006. radi obuzdavanja kreditnih plasmana u Hrvatskoj, a osobito zaduživanja u inozemnim valutama, bile razborite’, stajalo je, među ostalim, u objašnjenju. No danas mu mnogi zamjeraju (ne)djelovanje u vezi s kreditima u švicarskim francima.

  • dr. sc. Ante Čičin-Šain (kolovoz 1990. – svibanj 1992.)

  • dr. sc. Pero Jurković (lipanj 1992. – veljača 1996.)

  • dr. sc. Marko Škreb (ožujak 1996. – srpanj 2000.)

  • dr. sc. Željko Rohatinski (srpanj 2000. – srpanj 2012.)

  • dr. sc. Boris Vujčić (od srpnja 2012.)