Prvi filmovi Alejandra Iñárritu bile su filmske slagalice u kojima je meksički redatelj vješto, slično Tarantinu, povezivao tri vremenske radnje zahvaljujući suradnji sa scenaristom Guillermom Arriagom. Naturalistički stil i ljudske tragedije vješto povezane narativnim alatom u svoje vrijeme činile su se uistinu impresivne. No kod Iñárritu u prvom je planu uvijek bila virtuozna, tehnička strana priče.
‘Birdman’ je Iñárrituov prvi film u kojem je takav pristup u savršenoj simbiozi sa sadržajem, mjesto gdje redatelj može iskazati vatromet stila a da ga ne optuže za fetiširanje patnje. Fluidna kamera Emmanuela Lubezkoga, dugi kadrovi, igre svjetlom i glumačke bravure, prije svega Michaela Keatona i Edwarda Nortona, čine to ostvarenje ugodnim filmskim iskustvom.
Ipak, sve to nije dovoljno da bismo se filmu vraćali nekoliko puta i da bi zaradio epitet filma godine kojim su ga ovjenčali kritičari. I zakulisne igre kazališnog i filmskog svijeta već su postale naporne, kao i pogled u utrobu šobiznisa, a većina interakcija svrha su same sebi kako bi se pokazale verbalne bravure glumaca.
‘Birdman’ je zabavan, gledljiv, ali ne više od populističkog filma za publiku koja se voli smatrati filmofilskom.
