Kako je Milanović postao nedodirljivi lider hrvatske ljevice

Zoran Milanović više nema konkurencije, ostao je sâm i jedini na čelu hrvatske političke ljevice. Na Pantovčaku više nema Ive Josipovića koji je s izdvojenoga, ali moćnog i umreženog položaja predsjedničkog ureda bio svojevrsni ideološki guru SDP-a, ali i najozbiljniji pretendent za potpuno ovladavanje strankom. To je, dakako, podrazumijevalo političku eliminaciju Zorana Milanovića. Josipovićev odlazak s Pantovčaka ubrava već započeti pad ORaH-a Mirele Holy, koji se sve više pokazuje kao političko-medijski projekt za jednu sezonu i ubrzano se prazni od sadržaja. Laburisti, koji su dulje i postojanije popunjavali tu nišu manjeg i glasnijeg brata SDP-a, nakon dva izborna ciklusa nepovratno su izgubili smisao postojanja i upitan je njihov opstanak kao stranke nakon sljedećih parlamentarnih izbora. HNS kao relevantna politička stranka zapravo više ne postoji. U novom poretku na lijevome političkom spektru Zoran Milanović ostao je sâm sebi jedini pouzdani saveznik, ali i najveći protivnik.

Kamo to vodi, vrlo je nezahvalno prognozirati. Ne samo zato što je izborna godina i zato što su ti izbori višestruko važni pa će uglavnom svi politički potezi biti podređeni njima. Oporbena HDZ-ova koalicija priprema se za ponovno preuzimanje izvršne vlasti, za samog Milanovića izbori su kvalifikacijski ispit daljnog opstanka u politici, za SDP izbori dugoročno definiraju profil i političku težinu stranke, za ostatak lijeve političke scene oni su prigoda da se artikulira u važnu političku snagu, trajniju od ORaH-a i politički uvjerljiviju od Gabrićeva Nacionalnog foruma, vjerojatno pod vodstvom Ive Josipovića. Svi će njihovi politički potezi biti podređeni upravo izbornom uspjehu, pri čemu jedini Zoran Milanović kao predsjednik Vlade ima realne instrumente za široku paletu predizbornih poteza. No sve to ne usložjava prognoze toliko koliko ih neizvjesnima čini Zoran Milanović i njegovi postupci. Letjeti s njim u kokpitu avantura je slična onoj u filmu ‘Ima li pilota u avionu?’, ali s otvorenim scenarijem. Ne samo što se ne zna hoće li nas naš slučajni kapetan uspješno prizemljiti nego ne možete sa sigurnošću znati ni koji su njegovi prioriteti na tome turbulentnom letu: spasiti avion i putnike ili zavesti stjardesu svojim upravljačkim performansama. A nije isključeno ni da slučajni kapetan time ponajprije zabavlja sâm sebe, tepajući si: ‘Vidi Zoki kako voziš!’

Sve racionalne procjene govorile bi da taj slučajni kapetan ne može preživjeti izbore pod uvjetom da mi preživimo let. Međutim, kod Milanovića je ‘ratio’ dosad često bivao poražen. Uostalom, da ste nekomu još prije dva tri mjeseca rekli kako će Milanović na proljeće biti jedini lider ljevice s političkom težinom, zvučalo bi to kao ruganje ljevici. A eto, sad su svi pretendenti na prijestolje na podu, a Zoki, neočekivano, u sedlu. Da su njegovi politički mentori, kad su od njega prije desetak godina pravili lidera SDP-a, i u snu mogli zamisliti kako će u jednom trenutku budućnost političke ljevice u Hrvatskoj ovisiti o postupcima, stajnjima i liderskim sposobnostima Zorana Milanovića, jamačno bi zaustavili projekt dok je još bio u političkim povojima. Ali tad im je trebao jedan drski kvar-tovski štemer za osvajanje vlasti koji će s lakoćom i bez viška promišljanja jurišati na koga već treba. Nisu njegovi mentori bili presretni uoči prošlih parlamentarnih izbora zbog toga što Kukuriku koalicija mora ići sa Zokijem kao premijerom. Ali tada ga više nisu mogli smijeniti ni zamijeniti. No zato je njegova uloga bila sužena na ono što najbolje zna: svađati se s oporbom i svim drugim neprijateljima. Za ozbiljne stvari tu su bili drugi: Radimir Čačić za gospodarstvo, Slavko Linić za financijske aranžmane, Vesna Pusić za vanjske poslove, na Pantovčaku na-izgled nesmjerni Ivo Josipović za fina ideološka tkanja… Svi su oni danas bivši, osim Vesne Pusić koja je formalno još tu, ali zapravo također bivša. A sva moć i nemoć vlade, svi važni državni poslovi, budućnost SDP-a i budućnost lijeve koalicije u izbornoj godini našli su se u rukama Zorana Milanovića. Politički pad slučajnog kapetana na izborima, a zatim i u SDP-u, bio bi izvjestan da ne postoji revolucionarni paradoks: osiromašeni u jednom trenutku postanu politički saveznici onih koji su ih doveli na pro-sjački štap. A Zokiju je Cipras sve bliskiji, a Zapad sve mrskiji. Još nije gotovo.