Upozorenje za Hrvatsku već se zacrvenjelo. Bez obzira na to što je visina duga u odnosu na BDP višestruko manja od grčkog slučaja, povijesni primjeri pokazuju da je samo jedna stvar presudna – sposobnost otplate. A taj nam pokazatelj već visi na rubu.
Biše li Grčka ovih dana dužničke bitke i za druge slične države-slujajeve? Nije li upravo zato EU (čitaj: Njemačka) tako nepopustljiv? Jer presedan oprosta, reprograma, odbijanja štednje… jednoj državi mogao bi poslužiti kao alibi i drugima ‘u banani’, recimo (i) Hrvatskoj. Doduše, teško da bi mogla biti riječ o presedanu, jer povijest je prepuna bankrota, točnije ogluha vraćanja duga (država tehnički ne može bankrotirati). Samo je u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata 169 zemalja djelomično ili u cijelosti obustavljalo plaćanje i restrukturiralo svoj dug. Grčkoj se to posljednji put dogodilo 1932. (iste godine dugove više nisu mogle plaćati ni Njemačka, Velika Britanija, Mađarska). Bivša nam je država bankrotirala 1983., i to je bio početak njezinog raspada, a Hrvatska je u stanju odlučila bila tri godine, od 1993. do 1996., ali zbog rata tu činjenicu nismo previše osvijestili. Lani, kada su uspoređebe s Argentinom virile iz svih novina, procjenjivalo se kako su šanse da ponovno bankrotiramo oko 22 posto. Grčka je opasno blizu sto posto (u trenutku pisanja teksta dogovor o Grčkoj još nije postignut).
U Bruxellesu, gdje su ministri financija neuspješno pokušavali usuglasiti rješenje, naš se financeministar Boris Lalovac naprčao s grčkim kolegom Janisom Varufakisom, među ostalim i o hrvatskome rarietu – oprostu dugova građanima. S tom se temom o Hrvatskoj diljem EU i šire pričalo (i) posprđno, uglavnom kao o predizbornome triku. Za razliku od predstečajnih nagodbi koje također oprastaju i restrukturiraju dugove, ali tvrtkama, no za njih je, barem u vrijeme bivšeg ministra Linića u EU bilo itekako mnogo razumijevanja. I onda kada se tražilo sudsko propitivanje njihova smisla.
Zašto je onda oprost dugova državi na tako skliskom terenu? Zvonimir Savić, direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK, navodi rezultate studije ‘Sovereign Defaults: The Price of Haircuts’, koja je analizirala 200 slučajeva restrukturiranja duga u 68 zemalja napravljenih nakon 1978. godine. Prema toj je studiji prosječno umanjenje duga pri restrukturiranju iznosilo 36 posto (pri čemu je to po zemljama variralo od 20 do 70 posto). No studija posebno naglašava da veće umanjenje duga kod restrukturiranja podrazumijeva i veće troškove budućeg zaduživanja na tržištu kapitala i to uz dulje razdoblje isključenosti s tog tržišta.
Hrvatska se s javnim dugom višim od 80 posto BDP-a i bruto inozemnim dugom od 105 posto još uvijek ne nalazi u zoni prisilnog restrukturiranja duga. No njegov višegodišnji izrazito visoki rast, često dvoznamenakastim stopama, vrlo nas brzo može dovesti do razine njegove neodrživosti. Znatan dio našeg duga drže strani vjerovnici, emitiran je u stranoj valuti, što nosi visoke valutne i kamatne rizike, posebno u okolnostima niske izvozne orijentiranosti. HGK ocjenjuje da se Hrvatska još uvijek nalazi u situaciji u kojoj rast zaduženosti može svesti u zadovoljavajuće okvire i izbjeći rizike neplaćanja obveza ili potrebu restrukturiranja duga. Ključni su elementi za to gospodarski rast i provedba reformi, koji bi proračunski deficit sveli u prihvatljive okvire – tumači Savić.
Posve je jasno da su to ujedno i potencijalni rizici, jer bez rasta i reformi Hrvatska uskoro neće imati iz čega vraćati dugove.
Kakve opcije takvim zemljama stoje na raspolaganju? Ako se ne postigne dogovor, što Grčka može? Savić kaže da opcija nema previše: ogluha, restrukturiranje, rast poreza/rezanje rashoda/stvaranje proračunskog suficita. Prve dvije opcije za državu nisu jeftine, treća nije zdrava za političku garnituru koja želi ostati na vlasti. Nema jeftinog izlaska iz ‘defaulta’.
Jednostrano odbijanje plaćanja ili nemogućnost plaćanja duga ima ozbiljne posljedice. Ponajprije je riječ o ograničavanju pristupa takve zemlje financijskom tržištu i rastu cijene novog zaduživanja. Mijenja se i percepcija zemlje za ulagače, što utječe na njezinu atraktivnost u privlačenju izravnih stranih ulaganja. Prestanak plaćanja obveza ili restrukturiranje duga utječu na gospodarski rast, inflaciju, kamate i tečaj, pri čemu zemlja mora stabilizirati tečaj kako bi ograničila izlazak kapitala iz zemlje. Izravan gubitak ne snose samo strani vjerovnici nego i domaći sektori i to ovisno o tome koliki je njihov udjel u dugu. Obično su to imatelji državnih obveznica, domaći mirovinski fondovi, privatni investitori i domaće banke pa se i njima umanjuju prihodi. Zato je pozitivne efekte restrukturiranja obveza potrebno detaljno analizirati za svaku zemlju posebno, ali u pravilu su oni ipak znatno niži nego se to očekuje. Osim toga privremeno olakšanje situacije često usporava nastavak reformi, bez kojih će se situacija s prekomjernim dugom ponoviti – upozorava Savić dodajući da bi to bila loša opcija za Hrvatsku.
