Pomaci nabolje, ali nedovoljni

Kad hrvatska država nije sigurna kako nešto regulirati, pribjegne rješenju poput ‘ako nije propisano, onda je zabranjeno’. Napredne i uspješne države njeguju pravilo ‘ako nešto nije zabranjeno, onda se smije’. Administracija izigrava i pravilo ‘šutnja znači pristanak’. Kad u Italiji, Velikoj Britaniji ili Irskoj neka institucija u roku od petnaest dana ne odgovori na zahtjev, smatrat će se da je automatski odobren. U Hrvatskoj četrnaestog dana dobijete obavijest da nedostaje neki dokument ili podatak.

Poznato je da su pomaci ostvareni, no nedovoljni. Hrvatska je u izvješću ‘Doing Business 2015.’ Svjetske banke o uvjetima poslovanja lani zauzela 65. mjesto među 189 svjetskih zemalja, što je napredak u odnosu na godinu prije kad je bila na 89. mjestu. Ipak, druge države mnogo su brže i praktičnije u tome pa Hrvatska jako kaska za konkurentskim državama, pogotovo kad je riječ o uklanjanju administrativnih prepreka. Drugim riječima, da Vlada radi dovoljno uspješno i dovoljno dubinski da izazove veće promjene, danas sigurno ne bismo bili iza Ruande kad je riječ o uvjetima poslovanja. Niti bismo imali istu popis poduzetničkih žalbi. Gotovo je nevjerojatno da se već godinama poduzetnici bore s istim demonima, da su uvijek administracija te nedovoljno državne potpore posebno naglašene i da ih nitko ne čuje. Nije li apsurdno da država svojim potezima poput, primjerice, poticanja kupnje visokoenergetskih uređaja bijele tehnike ili kupnje električnih automobila, kojih nema u serijskoj proizvodnji u Hrvatskoj, ili natječajima čije uvjete ne ispunjava nijedna hrvatska tvrtka podilazi samo stranim investorima?

Dobar primjer za potonje natječaj je za projekt gradnje regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica na koji se nedavno u Liderovu klubu izvoznika osvrnuo vlasnik Tehnixa Đuro Horvat: – Jedan od netolerantnih, bolje reći namještenih, natječajnih uvjeta bio je da tvrtka mora imati prihod od najmanje petsto milijuna kuna. Tehnologija uopće nije bila definirana, s našim stručnjacima za okoliš uopće se nije konzultiralo, nego su uzeti strani konzultanti i projekte će provoditi tvrtke čiji su vlasnici stranci, a dobit će otići van. Projekt je procijenjen na sto milijuna eura, a dovoljno je dvadeset milijuna da se sve riješi bolje, održivo i bez novih kredita. Nećemo se javiti na natječaje koji su unaprijed namješteni i štetni za prirodu, građane i prezaduženu Hrvatsku – oštar je bio Horvat.

Da je Hrvatska najteže tržište na kojem posluju može se čuti od malih, pa i velikih – od svih. To je rekla i Ljerka Puljić, starija izvršna potpredsjednica i buduća članica Nadzornog odbora Agrokora, na konferenciji Euromoney u Beču potkraj siječnja. Hrvatsko tržište vrlo je konkurentno, istaknula je, Agrokor se bori s velikim svjetskim igračima, što tjera na povećanje troškova, a istodobno ne raste. Paradoks je, naglasila je, što je stranim ulagačima kriza pomogla.

U Hrvatskoj je teže započeti poslovanje nego u Austriji, Albaniji ili Irskoj, misli i glavni partner u Sense Consultingu Vedran Antoljak. I to misli s punim pravom jer u sve tri države ima osobnih iskustava. Nabrana nekoliko od stotine irritantnih sitnica koje kompliciraju i poskupljaju poslovanje u Hrvatskoj iako se, kako sâm kaže, može ustvrditi da je to poboljšanje u odnosu na prije.

Prva stvar jest nepredvidljivost administrativnog sustava. Antoljak iznosi konkretan primjer od prošlog tjedna kad su osnivali novu tvrtku: – Nakon četvrtnaest pokušaja odobreno nam je ime tvrtke, pri čemu smo unaprijed znali da nijedno od predloženih ne postoji u registru trgovačkog suda. Naime, Sense kapital, Sense Invest, Sense Capital, Sense projekt, Sense Project, Sense prilike, Sense rast, Sense IN itd. nismo mogli rezervirati kao ime tvrtke jer nisu u skladu s hrvatskim propisima. Naravno, s druge strane postoje deseci tvrtki koje imaju te riječi, ali za to smo vjerojatno trebali uzeti odvjetnika da to obavi umjesto nas ili otići sucu na razgovor ako bi nas primio te tako izgubiti nekoliko sati samo zbog tvrtkina imena. Situacija s konačnom registracijom tvrtke pod imenom Sense interes bila bi jednostavno riješena primjenom e-rješenja, što imaju mnoge zemlje, i to bi povećalo transparentnost cijelog postupka – smatra Antoljak.

Istiće kako u Hrvatskoj ne možete biti potpuno sigurni ni koliko stoji imati tvrtku. Ne postoji mjesto na internetu ili institucija koja može dati tu informaciju i jamčiti da je to doista tako (termin na engleskom jest ‘positive legal security’). – Nema takvog instrumenta pravne sigurnosti. Za to možete ići od institucije do institucije i pokušati sami procijeniti trošak ili pak otići do odvjetnika da on to za vas učini. Naravno, to će vas stajati iako ni tada nećete biti sto posto sigurni koliki je stvarni trošak. To je neizvjesnost koja ograničava poduzetničke i investicijske aktivnosti u Hrvatskoj – upozorava Antoljak.

Prema nekim procjenama, nastavlja, pravni, odnosno regulatorni sustav u Hrvatskoj od 10 do 15 godina zaostaje za stvarnim potrebama suvremenoga gospodarstva, pri čemu država, kad nije sigurna kako regulirati neki segment tržišta, najčešće pribjegava rješenju prevelike regulacije, pri čemu vrijedi pravilo ‘ako nije propisano, onda je zabranjeno’. Napredne i uspješne države njeguju pravilo ‘ako nešto nije zabranjeno, onda se smije’. Jedan od najlošijih primjera koje Antoljak izdvaja jest nefunkcionaliranje pravila ‘šutnja znači pristanak’ jer to u mnogim zemljama, poput Italije, Velike Britanije ili Irske, besprijekorno funkcionira. Što to znači? – Ako vam neka institucija u roku od 15 dana ne odgovori na zahtjev, smatrat će se da je automatski odobren. U praksi to ne funkcionira jer ili četvrtnaest dan dobijete od nje obavijest da vam nedostaje još neki dokument ili podatak pa kada donesete traženo, opet počinje teći rok od 15 dana. Drugo je kad vam uopće ne odgovore jer tada morate opet ići do njih da vam izdaju službenu potvrdu da ‘šutnja znači pristanak’ kako biste mogli nastaviti daljnji postupak – objašnjava Antoljak.

Na administraciju i otežan rad na hrvatskom tržištu žali se i vlasnik Tim Kabela Ivan Topčić. Po bolje poslovne rezultate tvrtka odlazi u inozemstvo i planira povećati izvoz u ovoj godini, a na domaćem tržištu najvažnija će joj aktivnost biti povećanje zastupljenosti u HEP-u. – Čini se da to neće biti teško jer do sada, dakle u dvadeset godina, s HEP-om nismo radili ništa. Nismo uspjeli dokučiti zašto je to tako. Vjerujemo da je takvo stanje prošlost i nadam se da ćemo napokon naći mjesto među dobavljačima najvećega domaćeg potrošača kabela. Još ne znamo hoćemo li uspjeti, ali optimisti smo – nada se Topčić.

Poslujući s partnerima u više zemalja, stekao je dojam da su u zapadnim zemljama s duljom demokratskom i tržišnom tradicijom gospodarski subjekti zaštićeniji i da su procesi za koje treba državna intervencija mnogo brži: – Mi poduzetnici u Hrvatskoj se često osjećamo nezaštićeni i prepušteni sami sebi u situacijama kad bi država i institucije sustava trebale zaštititi gospodarske subjekte, brže reagirati te im omogućiti razvoj i napredovanje. U susretu s vlašću i institucijama, kad imamo potrebu za njihovom intervencijom, prečesto nailazimo na nekompetentne ljude koji ne razumiju naš posao i potrebe, odgovlače rješenja i beskonačno administriraju postupke. Danas se poslovni procesi sve više ubrzavaju, odluke se donose sve brže i mi ne možemo beskonačno čekati neki certifikat, dozvolu, sudsko rješenje spora i slično – govori Topčić.

Da je administracija najveći problem, i to svagdje, kao i da bi država trebala podupirati razvoj hrvatskih regionalnih tvrtki, iskustvo je i mišljenje PPD-a. Osim plinskog biznisa ondje razmatraju druge projekte, no oprezni su. Imaju tvrtku u Sloveniji koja se bavi trgovinom električnom energijom u desetak regionalnih država, ali ne i u Hrvatskoj. – PPD-ov je interes ulagati u Hrvatsku, ali pod svaku cijenu želimo biti regionalna energetska tvrtka jer, koliko se god neki biznis činio dobrim, nije nužno da će njegovo pokretanje u danim okolnostima donositi dodanu vrijednost. U tom smjeru razvijamo svoju strategiju i mislimo da je interes države pomagati razvoju hrvatskih regionalno orijentiranih tvrtki koje su brze i operativne – poručuju iz PPD-a.

Svi ti primjeri mogu poslužiti kao dobra osnova za pravi početak razumijevanja odakle početi provoditi dublje reforme. Naime, praksu pokazuje da svakodnevna borba domaćih poduzetnika ne jenjava, a razlog je u nedovoljnom angažmanu Vlade da se žeće upusti u reforme koje će donijeti veći zaokret u gospodarskim aktivnostima. Ovakvim tempom nijedna nas vlasti neće izvući iz krize, a kamoli olakšati investicijsko okružje. I sada se sve svodi na pitanje kako bilo koju vladu natjerati da napokon prestane skupljati bodove na populizmu i živjeti od izbora do izbora. Možda u tom kontekstu ne bi bilo ni loše ‘probuditi’ Hitreoz, tj. regulatornu giljotinu. Taj je hrvatski projekt prodan u sedamnaest zemalja. Pogodite u kojoj nije zaživio?