‘Partnera iz pakla’ možete se riješiti samo dogovorom ili tužbom

Ima mnogo primjera kad se dva suvlasnika tvrtke ne slažu, čak i otvoreno sukobljavaju, pa je budućnost tvrtke upitna. Ovo je takva priča s mogućim rješenjima, ali koja nisu jednostavna.

Sretoh nedavno poznanika koji je od početka svoga radnog vijeka u ugostiteljstvu. Kao konobar radio je još davno u jednom kafiću u koji sam zalazio kao student, pa se otuda znamo. Uglavnom, nekoliko godina nakon što sam prestao ići u taj kafić on se osamostalio i otvorio svoj ugostiteljski objekt. Lani je pak ušao u posao s partnerom, otvorili su ugostiteljski objekt s perspektivom da dio pretvore u restoran. No vrlo brzo nastali su problemi. Moj se poznanik jako boji inspektora, koji su sve revnosniji zadnjih nekoliko godina i ne želi raditi ništa krivo. No njegov partner smatra da treba utajiti porez kad su gosti ‘provjereni’, tj. njima poznati. Osim toga često znaju posegnuti u blagajnu te vratiti novac nakon par dana, a ne slažu se ni kada će platiti kojem dobavljaču. Generalno gledajući, njih se dvojica ne slažu kako voditi tvrtku, a psihoza na poslu postala je nesnošljiva.

Zato je svome partneru nudio novac da izađe iz posla, ali je ovaj tražio znatno više od objektivne vrijednosti. Nakon toga je predložio da partner njega isplati za isto toliko novca, ali ovaj mu je ponudio manje. I to dovoljno govori o čojstvu, rekli bismo i jasno je da tu nema iskrenog partnerstva. Pita me poznanik što da radi, a ja sam isto to pitao našega pravnog stručnjaka, dr. sc. Hrvoja Kačera. On me je uputio na rad svojih dvojice kolega s Pravnog fakulteta u Splitu, dr. sc. Ratka Brnabića i dr. sc. Marka Ivkošića, koji razmatraju problem dvočlanog vlasništva u d.o.o.-ima, a može se primijeniti i na spomenuti slučaj. Iz njihovog rada vidljivo je koliko je to složen odnos jer se vrlo teško riješiti neželjenog partnera. Upravo opisuju, između ostalih, i takvu situaciju. Posljedica takvog stanja može biti i neracionalno ponašanje oba partnera, čak i u situaciji kada jedan od njih ima dobar poslovni prijedlog, ali ovaj će drugi iz inata takav prijedlog blokirati. Kada se dogodi takva situacija, više nije važno tko je prvi počeo jer i onaj koji pošteno radi mogao bi se neracionalno ponašati. Tako pokazuje praksa, tvrde spomenuti autori, što znači da bi u buduće i moj poznanik mogao biti neracionalan.

Nema tu više suživota, pa treba vidjeti kako izaći iz te situacije. U članku 420. Zakona o trgovačkim društvima, a koji se može primijeniti i na taj slučaj, kaže se da partner može istupiti iz partnerstva ako postoji opravdan razlog, poput načinjene štete, ako ne može ostvariti svoja prava ili su mu nametnute nesrazmjere obveze. Brnabić i Ivkošić navode da su važni razlozi i fizički nasrtaji, uvrede, zbroj više manjih poslovnih povreda…, čime se dokazuje da više nema povjerenja među partnerima. Osim istupanja, oštećeni suvlasnik može tužiti svoga partnera kako bi ga izbacio iz tvrtke, ako baš on ne želi istupiti. Uvjeti kod izbacivanja isti su kao i kod istupanja, a sud mora odrediti tržišni iznos naknade za onog koji istupi iz partnerstva ili pak za onog kojeg se izbacuje. To je najbolje rješenje ako se ne mogu dogovoriti tko da ode iz tvrtke, jer tako partner neće moći ucjenjivati drugoga da mu isplati nesrazmjerno veliku odštetu ili pak da mu nudi manje novca za istupanje nego što mu vrijedi poslovni udio. No naši profesori upozoravaju da je praksa pokazala kako je vrlo teško dokazati da partner radi na štetu tvrtke, pa ako još netko ima takvih problema, a čujemo da ih ima, mora se potruditi da dokazi budu što opipljiviji.

Poslovni partneri mogu djelovati preventivno na način da potpišu društveni ugovor u kojem će se što je moguće jasnije definirati kako izbjeći blokadu tvrtke u slučaju njihovog sukoba. U znanstvenom radu pravnih stručnjaka Brnabića i Ivkošića mogu se naći neki prijedlozi. Primjerice, može se u spornim situacijama odrediti da se prednost kod odlučivanja da jednom partneru, može se ovlastiti treća osoba ili bi pak rješenje moglo biti ugovaranje arbitraže čija bi odluka obvezivala oba vlasnika tvrtke. Iako to nisam pronašao u ovom radu (ili sam možda previdio), i mi bismo mogli ponuditi rješenje. U društvenom ugovoru, u slučaju spora, može se definirati tko donosi odluku u određenom razdoblju (primjerice jedan suvlasnik u prvoj polovici godine, drugi u drugoj polovici) ili pak ako je jedan od njih stručnjak na određenom polju, da njegova ipak bude zadnja.