Mali će prijevoznici otpadati, a mi ciljamo na tvrtke koje imaju dvadesetak kamiona. Već vodimo neke razgovore. To će se događati ove i iduće godine.
Milan Vrdoljak, predsjednik Uprave Ricarda, najvećega hrvatskog cestovnog prijevoznika, kaže da su on i njegov poslovni partner Darko Rimac, koji je član Uprave, kao prst i nokat. Od početka, 1992., su zajedno, kada su u jednako vlasništvu imali kvartovske dućane. Odustali su dolaskom velikih lanaca i okušali se u voćarstvu. Podignuli su prve nasade voćnjaka, a danas na 16 hektara imaju nasad jabuka i šljiva i to je biznis iz kojeg je 2013. počela proizvodnja sokova. No još 2001. shvatili su da voćarstvo nije biznis koji bi udovoljio njihovim ambicijama, pa su se okrenuli logistici, transportu i distribuciji. Mnogo su ulagali posljednjih godina, a akvizicijom Agrokorova Beljetransa postali su najveći cestovni prijevoznik u Hrvatskoj sa 185 tegljača i 40 manjih kamiona. Upravo ovih dana očekuju prvu od tri isporuke 50 novih tegljača. Intenzivna ulaganja i ambicijozan plan rasta od 500 kamiona i 500 milijuna kuna godišnjeg prometa povezani su s izvoznim ambicijama, jer Vrdoljak tvrdi da je ovakav prijevoznik dovoljno velik za domaće tržište.
-
Jednom ste izjavili da nikad niste više ulagali nego u krizi. Da, to je točno. Tvrtka se počela širiti s pojavom krize. Osnovana je 1992., a znatniji su se iskoraci poklopili s 2008., otkad smo uložili više od 30 milijuna eura.
-
Što se to poklopilo? Pa kao i kod čovjeka, tvrtki treba vremena za sazrijevanje i odrastanje. Nama je trebalo 16 godina da se prilagodimo izazovima i zahtjevima tržišta.
-
Koliko još planirate ulagati? Imamo petogodišnji plan i želimo posjedovati 500 kamiona, s prihodom od 500 milijuna kuna kad je riječ o transportu. Dok to ne postignemo, bit ćemo jedna mala tvrtka u europskim okvirima.
-
Koliko će vam trebati novca? Ulaganja planiramo na temelju ostvarivanja prihoda, jer nitko vam neće dati novac kao nekad, nekontrolirano. Vidjet ćemo kako će se i banke ponašati. No mogu reći da ćemo ove godine uložiti deset milijuna eura u nove vozne jedinice i izgradnju novoga logističkog centra s osam tisuća paletnih mjesta, čime bismo kapacitet skladištenja podignuli na 18 tisuća paletnih mjesta. U taj ciklus investicija ulazi i nova stanica za tehnički pregled vozila, a sadašnju zgradu stanice preuređit ćemo u automehaničarsku radionicu.
-
Prijevoz je jedna od onih grana koje su najviše osjetile krizu. Jeste li mnogo vagali prije nego što ste ušli u investicije u krizi? Sigurno je da odluku nismo donijeli nepromišljeno. Iza nas je 16 godina predanog rada i prepoznatljivi rezultati. Nikada nismo razmišljali tako da stavimo sve na kocku zbog nekakve težnje za dokazivanjem. Uvijek su to bile odluke temeljene na analizama i vlastitim viđenjima, katkad uz određeni rizik, no poklopilo nam se.
-
Kakvi su vam planovi s proizvodnjom prirodnih sokova? To je moja slaba točka. Ide nam odlično. Počeli smo 2013., a ove godine imamo najveću proizvodnju u Hrvatskoj. Trenutačno se naš sok prodaje u Konzumu. Jako ćemo mnogo ulagati u proizvodnju i dalje i tek nakon pet godina očekujemo da će se investicija polako početi vraćati.
-
Koliki vam je tržišni udio? To je potpuno neistraženo tržište. Imamo nekoliko većih proizvođača i poznavajući njihovu proizvodnju, procjenjujemo opseg naše proizvodnje. Ima dosta malih proizvođača s 20-ak tisuća litara godišnje, mi proizvedemo oko milijun litara. To su sokovi od jabuke i radimo jedini sokove po sorti jabuke. To je segment s puno emocija. Ricardo je veliko dijete, a sokovi su malo.
-
Je li opasno kad poduzetnik ima toliko emocija za tvrtku? Emocije ne smiju prevladati razum. Sokovi su još mali biznis. Od sokova očekujemo ove godine prihod oko pet milijuna kuna, a za cijeli Ricardo 200 milijuna kuna. Znači, nije to nešto što može ugroziti naš osnovni biznis. Ali bez emocija, žara, ja ne poznajem biznis.
-
Ja se ne bih usudio na takvo što u vašoj branši jer danas ne možete prognozirati što će biti sutra, a kamoli za pet godina. To je točno, ali ima i jedna uzrečica: ‘Boj se vuka, boj se lugara i nikad nećeš u šumu stići.’ Mi uvijek imamo planove. U ovim teškim vremenima ipak možemo planirati nešto za razdoblje od pet godina korištenjem brojki, za dulje ne. No isto tako ne držimo se slijepo pravca, nego se prilagođavamo trenutačnoj situaciji. Kad pogledam partnera s kojima smo radili na početku i ove danas, velika je razlika. Praktično više ne radimo s onima prvima.
-
Nedavno ste naručili 50 tegljača marke MAN. Kolika vam je danas flota? Ne računajući ovu narudžbu trenutačno imamo 185 velikih i 40-ak malih kamiona. To je veliki skok jer smo prije investicijske ekspanzije 2008. imali pet velikih tegljača i 15-ak lakih dostavnih vozila. Upravo ovih dana očekujemo tih prvih 20 novih kamiona, u travnju idućih 15, a isto toliko i u lipnju. Investicija je vrijedna šest milijuna eura bez PDV-a.
-
Toliko ste platili i za Profitni centar Beljetrans lani. Da, jesmo, ali vidite, to je ipak nešto drugo. Uz to smo preuzeli i vozila i bilo je tu još obveza. Nije to samo šest milijuna eura. Preuzeli smo leasinge, išli smo u nabavu i novih 35 kamiona, pa je ta akvizicija stajala mnogo više.
-
Je li se suradnja s Agrokorom produbila nakon akvizicije Beljetransa? Povećao se opseg posla i tu se investicija isplatila jer je Agrokorova poljoprivreda, odnosno prijevoz žitarica, stočne hrane, žive stoke…, bila naslonjena na Beljetrans.
-
Koliko vašeg prihoda otpada na poslovanje s Agrokorom? Više od 50 posto.
-
Mnogi se žale da im Agrokor ne plaća na vrijeme. Plaća li vama vrijeme? Uopće se ne ustručavam to reći i bilo bi mi drago da to objavite. Mi s Agrokorom radimo desetak godina. Daj Bože, da su mi svi partneri kao što je Agrokor. Ivicu Todorica, koji je moj uzor, nikad u životu nisam vidio, s Antom Todorićem sam se upoznao kad smo kupili Beljetrans. Ali nisu me nikad iznevjerili. Uostalom, mi nemamo partnera za kojeg radimo a da za njega kažemo da bi bilo dobro da s njim ne radimo. Sa svim partnerima izgrađujemo odnose u roku od šest mjeseci i ako ide, onda ide. U suprotnom, lijepo se razdiemo. Takvom smo politikom i postigli da u današnje vrijeme nemamo spornih potraživanja. U 23 godine Ricarda nikad nikog nismo tužili niti je itko nas, a ni banke se ne mogu pohvaliti da su naplatile i lipu zateznih kamata. To je stvar stajališta, jer sve dobro i loše sami sebi stvaramo.
-
I mnogi su drugi poduzetnici u krizi odlučili da će raditi samo s onima koji korektno plaćaju. Da, i to je prednost ove krize, izvukle su se pouke za poslovanje. Mi tako radimo cijelo vrijeme. Nitko nas ne može prisiliti da radimo protiv svoje volje. A s druge strane, jako mnogo poslovnih ljudi uđe u posao s partnerima misleći da će problem riješiti poslije. Ne, problem se rješava na prvom sastanku. To ne znači da nemamo razumijevanja jedni za druge jer nisu laka vremena.
