Home / Biznis i politika / Sprema smo preuzeti male prijevoznike jer sami neće preživjeti

Sprema smo preuzeti male prijevoznike jer sami neće preživjeti

Mali će prijevoznici otpadati, a mi ciljamo na tvrtke koje imaju dvadesetak kamiona. Već vodimo neke razgovore. To će se događati ove i iduće godine.

Milan Vrdoljak, predsjednik Uprave Ricarda, najvećega hrvatskog cestovnog prijevoznika, kaže da su on i njegov poslovni partner Darko Rimac, koji je član Uprave, kao prst i nokat. Od početka, 1992., su zajedno, kada su u jednako vlasništvu imali kvartovske dućane. Odustali su dolaskom velikih lanaca i okušali se u voćarstvu. Podignuli su prve nasade voćnjaka, a danas na 16 hektara imaju nasad jabuka i šljiva i to je biznis iz kojeg je 2013. počela proizvodnja sokova. No još 2001. shvatili su da voćarstvo nije biznis koji bi udovoljio njihovim ambicijama, pa su se okrenuli logistici, transportu i distribuciji. Mnogo su ulagali posljednjih godina, a akvizicijom Agrokorova Beljetransa postali su najveći cestovni prijevoznik u Hrvatskoj sa 185 tegljača i 40 manjih kamiona. Upravo ovih dana očekuju prvu od tri isporuke 50 novih tegljača. Intenzivna ulaganja i ambicijozan plan rasta od 500 kamiona i 500 milijuna kuna godišnjeg prometa povezani su s izvoznim ambicijama, jer Vrdoljak tvrdi da je ovakav prijevoznik dovoljno velik za domaće tržište.

  • Jednom ste izjavili da nikad niste više ulagali nego u krizi. Da, to je točno. Tvrtka se počela širiti s pojavom krize. Osnovana je 1992., a znatniji su se iskoraci poklopili s 2008., otkad smo uložili više od 30 milijuna eura.

  • Što se to poklopilo? Pa kao i kod čovjeka, tvrtki treba vremena za sazrijevanje i odrastanje. Nama je trebalo 16 godina da se prilagodimo izazovima i zahtjevima tržišta.

  • Koliko još planirate ulagati? Imamo petogodišnji plan i želimo posjedovati 500 kamiona, s prihodom od 500 milijuna kuna kad je riječ o transportu. Dok to ne postignemo, bit ćemo jedna mala tvrtka u europskim okvirima.

  • Koliko će vam trebati novca? Ulaganja planiramo na temelju ostvarivanja prihoda, jer nitko vam neće dati novac kao nekad, nekontrolirano. Vidjet ćemo kako će se i banke ponašati. No mogu reći da ćemo ove godine uložiti deset milijuna eura u nove vozne jedinice i izgradnju novoga logističkog centra s osam tisuća paletnih mjesta, čime bismo kapacitet skladištenja podignuli na 18 tisuća paletnih mjesta. U taj ciklus investicija ulazi i nova stanica za tehnički pregled vozila, a sadašnju zgradu stanice preuređit ćemo u automehaničarsku radionicu.

  • Prijevoz je jedna od onih grana koje su najviše osjetile krizu. Jeste li mnogo vagali prije nego što ste ušli u investicije u krizi? Sigurno je da odluku nismo donijeli nepromišljeno. Iza nas je 16 godina predanog rada i prepoznatljivi rezultati. Nikada nismo razmišljali tako da stavimo sve na kocku zbog nekakve težnje za dokazivanjem. Uvijek su to bile odluke temeljene na analizama i vlastitim viđenjima, katkad uz određeni rizik, no poklopilo nam se.

  • Kakvi su vam planovi s proizvodnjom prirodnih sokova? To je moja slaba točka. Ide nam odlično. Počeli smo 2013., a ove godine imamo najveću proizvodnju u Hrvatskoj. Trenutačno se naš sok prodaje u Konzumu. Jako ćemo mnogo ulagati u proizvodnju i dalje i tek nakon pet godina očekujemo da će se investicija polako početi vraćati.

  • Koliki vam je tržišni udio? To je potpuno neistraženo tržište. Imamo nekoliko većih proizvođača i poznavajući njihovu proizvodnju, procjenjujemo opseg naše proizvodnje. Ima dosta malih proizvođača s 20-ak tisuća litara godišnje, mi proizvedemo oko milijun litara. To su sokovi od jabuke i radimo jedini sokove po sorti jabuke. To je segment s puno emocija. Ricardo je veliko dijete, a sokovi su malo.

  • Je li opasno kad poduzetnik ima toliko emocija za tvrtku? Emocije ne smiju prevladati razum. Sokovi su još mali biznis. Od sokova očekujemo ove godine prihod oko pet milijuna kuna, a za cijeli Ricardo 200 milijuna kuna. Znači, nije to nešto što može ugroziti naš osnovni biznis. Ali bez emocija, žara, ja ne poznajem biznis.

  • Ja se ne bih usudio na takvo što u vašoj branši jer danas ne možete prognozirati što će biti sutra, a kamoli za pet godina. To je točno, ali ima i jedna uzrečica: ‘Boj se vuka, boj se lugara i nikad nećeš u šumu stići.’ Mi uvijek imamo planove. U ovim teškim vremenima ipak možemo planirati nešto za razdoblje od pet godina korištenjem brojki, za dulje ne. No isto tako ne držimo se slijepo pravca, nego se prilagođavamo trenutačnoj situaciji. Kad pogledam partnera s kojima smo radili na početku i ove danas, velika je razlika. Praktično više ne radimo s onima prvima.

  • Nedavno ste naručili 50 tegljača marke MAN. Kolika vam je danas flota? Ne računajući ovu narudžbu trenutačno imamo 185 velikih i 40-ak malih kamiona. To je veliki skok jer smo prije investicijske ekspanzije 2008. imali pet velikih tegljača i 15-ak lakih dostavnih vozila. Upravo ovih dana očekujemo tih prvih 20 novih kamiona, u travnju idućih 15, a isto toliko i u lipnju. Investicija je vrijedna šest milijuna eura bez PDV-a.

  • Toliko ste platili i za Profitni centar Beljetrans lani. Da, jesmo, ali vidite, to je ipak nešto drugo. Uz to smo preuzeli i vozila i bilo je tu još obveza. Nije to samo šest milijuna eura. Preuzeli smo leasinge, išli smo u nabavu i novih 35 kamiona, pa je ta akvizicija stajala mnogo više.

  • Je li se suradnja s Agrokorom produbila nakon akvizicije Beljetransa? Povećao se opseg posla i tu se investicija isplatila jer je Agrokorova poljoprivreda, odnosno prijevoz žitarica, stočne hrane, žive stoke…, bila naslonjena na Beljetrans.

  • Koliko vašeg prihoda otpada na poslovanje s Agrokorom? Više od 50 posto.

  • Mnogi se žale da im Agrokor ne plaća na vrijeme. Plaća li vama vrijeme? Uopće se ne ustručavam to reći i bilo bi mi drago da to objavite. Mi s Agrokorom radimo desetak godina. Daj Bože, da su mi svi partneri kao što je Agrokor. Ivicu Todorica, koji je moj uzor, nikad u životu nisam vidio, s Antom Todorićem sam se upoznao kad smo kupili Beljetrans. Ali nisu me nikad iznevjerili. Uostalom, mi nemamo partnera za kojeg radimo a da za njega kažemo da bi bilo dobro da s njim ne radimo. Sa svim partnerima izgrađujemo odnose u roku od šest mjeseci i ako ide, onda ide. U suprotnom, lijepo se razdiemo. Takvom smo politikom i postigli da u današnje vrijeme nemamo spornih potraživanja. U 23 godine Ricarda nikad nikog nismo tužili niti je itko nas, a ni banke se ne mogu pohvaliti da su naplatile i lipu zateznih kamata. To je stvar stajališta, jer sve dobro i loše sami sebi stvaramo.

  • I mnogi su drugi poduzetnici u krizi odlučili da će raditi samo s onima koji korektno plaćaju. Da, i to je prednost ove krize, izvukle su se pouke za poslovanje. Mi tako radimo cijelo vrijeme. Nitko nas ne može prisiliti da radimo protiv svoje volje. A s druge strane, jako mnogo poslovnih ljudi uđe u posao s partnerima misleći da će problem riješiti poslije. Ne, problem se rješava na prvom sastanku. To ne znači da nemamo razumijevanja jedni za druge jer nisu laka vremena.

  • Nisu, ali ipak nam raste izvoz. Jeste li to osjetili? Jesmo, ali bio bih mnogo sretniji kad bi rastao izvoz gotovih proizvoda, a ne poluproizvoda ili sirovina.

  • Znači, manje (iz)vozite gotovih proizvoda? Ne gledamo kakav je teret, ali bilo bi dobro da imamo proizvode s dodanom vrijednošću.

  • U Vladi kažu kako je gospodarstvo živnulo. Možete li vi kao poduzetnik to isto reći? Politika nije moj biznis i njome se ne želim baviti. Očekujem od svake vlade da stvara pozitivnu poslovnu klimu. Ipak, mogu reći da se nešto događa, kao da se nešto nazire kroz gustu maglu. Mislim da nam svima treba više optimizma i vjere, mnogo više rada te da počnemo više cijeniti svoje nego tuđe. Naše su vijesti crne. Bavimo se banalnim stvarima, primjerice, pitam ja vas koliko je tinte potrošeno pišući o Visokoj ulici ili rasprava gdje će sjediti buduća predsjednica.

  • Koliko će poduzetnicima olakšati mjere koje je Vlada donijela u poreznoj politici? Mi se time ne zamaramo. To je najprije pomoć radnicima, nama kao tvrtki ostaje isto. Kad je riječ o reinvestiranju dobiti, svu dosadašnju dobit smo reinvestirali. Mislim da je dobra Vladina odluka da se porez na dobit ne plaća ako se dobit reinvestira. To je jedan od razloga zašto reinvestiramo, znači, zasigurno se više dobit neće moći stavljeti samo u temeljni kapital, nego će se i reinvestirati, ali će se takvom politikom poticati zadržavanje jednake broja radnih mjesta ili njihovo povećanje. Treba svakako pozdraviti i oslobađanje od plaćanja PDV-a nakon ispostavljanja fakture, iako se to ne odnosi na nas.

  • Vratimo se Ricardu. Kakvi su prihodi i dobit? Mi smo lani povećali broj zaposlenih sa 160 na 270, a prihode sa 89 na 182 milijuna kuna. I još treba uzeti u obzir da je lani Agrokor preuzeo našu maloprodaju, tri dućana kada smo mi preuzimali Beljetrans, pa je skok još znatniji. Dobit nam pak neće biti u tom omjeru, ali je ipak rasla i mogu reći da je 2014. najbolja u povijesti Ricarda.

  • Koliko od toga ostvarujete u inozemstvu? U dogledno vrijeme želimo znatnije iskoraćiti na europsko tržište. Trenutačno na domaćem tržištu ostvarujemo glavnu prihodu, a ova kupnja vozila namijenjena je ponajprije europskom tržištu. Omjer prihoda u Hrvatskoj i vani je 70:30, ali nećemo se smiriti dok ne bude 80:20, ali u korist izvoza. Dakle, vani vidimo mogućnost rasta, kući toliko ne, osim ako se dogodi neka akvizicija.

  • A hoće li se dogoditi? U planu je, riječ je o tvrtkama čiji vlasnici žele izaći iz biznisa. Želimo napraviti modernu europsku tvrtku. Po našoj veličini mi smo još mala europska tvrtka u usporedbi s onima koje imaju i do šest tisuća voznih jedinica.

  • Planirate li akviziciju u regiji? Za sada ne.

  • Tražite li možda još nekog partnera? Ne tražimo. Mi smo odrasli uz ovu tvrtku. Naša su djeca mlada od nje. Spremni smo učiniti sve za njezinu dobrobit i sutra ako se pokaže da je dobro da se nađe neki partner, neću se ustezati jer nismo opterećeni vlasništvom. Uostalom, rekao sam koliko smo uložili u tvrtku. Naša druga privatna imovina svih ovih godina ostala je jednaka, vozimo samo bolji službeni automobil.

  • Je li bilo nekog interesa za partnerstvo? Nije. To bi jedino dolazilo u obzir kad bi naša tvrtka znatnije zakoracila na europsko tržište. Kad je riječ o našem tržištu, ono je malo i ne treba nam partner.

  • Što predviđate nakon što kabotaža prestane vrijediti za dvije godine? Hoće li se ona produljiti? Mislim da hoće jer Europa štiti sebe, iako to za sada ide u korist i naših malih prijevoznika jer kako druge zemlje nama nameću kabotažu, tako ni njihovi prijevoznici ne mogu raditi unutar Hrvatske. No bit će velikih problema. Prijevoznici koji imaju manje od 20 kamiona danas će veoma teško opstati, osim ako nisu naslonjeni na neku logističku kuću preko koje rade. U interesu nam je da se ukine jer će nam smetati kad budemo iskoračili van. Mnogo je veće tržište između Stuttgarta i Münchena nego između Zagreba i Osijeka.

  • A koliko vam je našteta odluka njemačke vlade da za svaki rad koji je odrađen na njezinu teritoriju cijena sata mora biti 8,5 eura? Tim potezom vlada štiti njemačke prijevoznike. Vrlo je upitno da si netko daje pravo određivanja satnice na slobodnom tržištu. No gledajući plaće naših vozača, mi s tim nemamo problem. Samo prolazimo kroz Njemačku. Jednako tako, vozači se obvezno odmarati i taj se odmor plaća po tim cijenama. Mi smo to potencirali i Ministarstvo prometa to pokušava riješiti, a i HUP nastoji to riješiti. Jer, kazne za nepoštovanje su i do 50 tisuća eura. Stvari se usložnjavaju i to je jedan od razloga zašto će mali polako otpadati.

  • Jesu li to vaše mete? Ciljamo na tvrtke koje imaju 20-ak kamiona. Već vodimo neke razgovore, ali u ovom trenutku ne mogu reći ništa više. To će se događati ove i iduće godine. Imamo i drugih investicija; primjerice, u informatiku voznog parka ulažemo više od milijun kuna.

  • Tu će trebati i malo obuke. Kakva je starosna struktura vozača? Svim slobodnim vozačima u Hrvatskoj otvorena su vrata Ricarda. Želimo se okrenuti mladima, pogotovo onima koji su tek završili školu. Stariji vozači imaju mnogo iskustva, uključujući i znanje iz mehanike. Danas nam to više nije potrebno jer vozač sada treba biti više informatičar nego automehaničar.

  • Jeste li zadovoljni kadrovskom strukturom? Lani smo zaokružili svoje kadrovske želje kad je riječ o višem i srednjem menadžmentu. Doveli smo Branimira Bogdana za direktora prodaje koji je bio predsjednik Uprave Meggle Srbije; direktor transporta i logistike je Dario Majić, koji je prije toga kod nas bio voditelj transporta, doveli smo vrhunsku tehnologiju Nevenku Topić iz tvrtke Eko vrelo koja je među najboljima u Hrvatskoj u proizvodnji prirodnih sokova. U računovodstvu smo se pojačali i mislim da smo se dobro ekipirali.

  • Jeste li u poslovanju osjetili pad cijene goriva? Naravno da jesmo, samo je pitanje što će se dalje događati. No tu moram napomenuti jedno. Kada je u pitanju cijena naše usluge, jedna od glavnih stavki je i gorivo. Uglavnom sa svim partnerima imamo i klauzulu o dizelu u kojoj je točno definirano što se zbiva kada cijena goriva raste ili pada. Međutim, koliko je god građanstvu zanimljiva cijena na dnevnoj bazi, u našem biznisu to ne možemo tako tretirati. Ne možemo na dnevnoj bazi formirati cijenu, već se ona formira za sljedeće razdoblje na temelju stanja u prethodnom kvartalu. Jednako se tako cijena formira na temelju cestarina.

  • Što za vas znači iskorak Konzuma u Mercator ili pak Orbica u Poljsku? Trgovina je žila kucavica. Plasman naše robe u inozemstvo kroz naše trgovačke lance znači i više posla za Ricarda. Zato to podupiremo.

  • Bojite li se strane konkurencije, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU? Naravno, jer ne možemo biti jači od nekog tko ima više tisuća kamiona. Ali se nećemo bojati ući u utakmicu. To smo do sada i dokazali.