Kad kao novinar izvjestitelj stekneš naviku da na skupovima sjediš u zadnjem redu, po mogućnosti na stolcu pokraj izlaza, onda to ostane pravilo i kad postaneš urednik/komentator. Ima to svojih prednosti. Nezamijećeno se može iz dvorane ako je skup dosadan; ako je zanimljiv, čuju se reakcije iz tih zadnjih redova koje poslije, u stvarnom životu, mogu biti važne za ishod onoga o čemu se na pozornici govorilo.
Tako je uoči početka HDZ-ove konferencije ‘Hrvatska i EU: razvojna politika 2015. – 2020.’ bilo teško ne čuti kako jedan od devetsto sudionika susjedu u redu objašnjava kako, evo, ima odličan investicijski projekt u energetici, ali ga u nadležnoj državnoj tvrtki ne shvaćaju ozbiljno. Ali zato čeka pobjedu na izborima pa da riješi te svoje probleme. Tijekom skupa taj se isticao najglasnijim i najduljim pljeskanjem kad se za time pojavila i najmanja potreba.
Za razliku od tog primjera u kojem se moguća HDZ-ova pobjeda na parlamentarnim izborima opet želi iskoristiti gotovo isključivo za privatne ili grupne interese, poruke s pozornice o odlučnosti da se provedu radikalne reforme i uspostavi zdrav rast BDP-a od četiri posto išle su u drugom smjeru. Što bi na kraju moglo prevagnuti dođe li HDZ opet na vlast; ne treba tvrditi prije negoli prođe, ako pobijedi, onih prvih sto dana na vlasti.
Kad je o skupu riječ, treba reći da je dobro što je održan. I bilo bi dobro da ih HDZ, sad kad je otvorio pitanja poput promjene tečajne politike, održava barem jedanput na mjesec. I treba reći da je politički zanimljivo da je bilo hrabrosti pustiti angažiranog savjetnika iz instituta IFO Hans-Wernera Sinna da, makar i posredno, naznači prijedlog ekonomskog programa koji njegova kuća osmišljava za HDZ. Možda sam politički neiskusan, ali to što će Sinn predložiti teško bi moglo pomoći u predizbornoj kampanji. Ideja o jačanju konkurentnosti logičnim slabljenjem nacionalne valute već služi SDP-u za plašenje širokih narodnih masa. Jedino ako HDZ-ova taktika ne bude ‘bolne rezove’ u kampanji prekriti žestokim ideološkim sukobima.
Jednakako tako nepoznanica je kako bi se Tomislav Karamarko ponašao kao premijer. Kvalitetni njemački savjetnik poručuje: ‘Radikalne, brze reforme!’; Karamarko se koristi konstrukcijom: ‘Radikalne reforme koje će se provoditi postupno.’ A i pitanje je koliko su mu u stranci jake reformske snage, a koliko interesne iz ‘zadnjih redova’.
