Film ‘Divlje priče’ dugometražni su pravjenac argentinskog redatelja Damián Szifrona. Riječ je o filmu sastavljenom od šest na prvi pogled nepovezanih priča, ali i površnim gledanjem lako je zaključiti što imaju zajedničko. Prvi i najvažniji motiv već je nimalo supitno naglašen u uvodnoj špici, gdje se imena glumaca pojavljuju uza slike divljih životinja. Szifron ljude predstavlja kao zvijeri, a civilizacijska pravila samo kao masku koja se lako skida čim stvari ne idu onako kako ih protagonisti zamišljaju.
Osim toga Argentinac osvetu vidi kao primarnu pokretačku snagu, a zatvor kao mjesto u kojem ima više pravde i poštenja nego u ‘slobodnom’ svijetu. Premise svih šest događaja nešto su intrigantnije nego rasplet, ali to ne smeta ukupnom dojmu ‘Divljih priča’, ponajviše zbog vještoga građenja atmosfere, gdje je za potpuni raspad sustava potreban samo jedan krivi korak ili pogled.
Pritom možda je i najimpresivnija priča koja podsjeća na nešto brutalniju verziju Spielbergovog ‘Duela’. Divlje priče jednako su aktualne u Buenos Airesu, New Yorku kao i Zagrebu, što to ostvaruje čini univerzalnim upozorenjem o pravoj ljudskoj prirodi i mogućem kaosu u urbanim džunglama koje nastanjujemo.
