OSOBNI BANKROT

Poduzetnici se ne trebaju toliko brinuti zbog pada potrošnje koliko zbog zagušenosti sudova. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić upozorava da osobni bankrot nije čarobni štapić.

Za osobni bankrot zasad su mjerodavni općinski sudovi iako postoje mišljenja da su županijski ili trgovački kvalificirani za tako osjetljiv posao. Nespremno pravosuđe moglo bi nanijeti dodatnu nepravdu i dužnicima i vjerovnicima.

Vije su bojazni zbog zakona o osobnom stečaju (osobnom bankrotu): jedna je da će banke povisiti kamate ili postrožiti kriterije za kredite te tako utjecati na smanjenje potrošnje, ali ona nije toliko realna; druga je da bi nespremno pravosuđe moglo nanijeti nepravdu dužnicima ili vjerovnicima. Ona je prilično realna.

Zakon koji se priprema od 2010. napokon je upućen u saborsku proceduru, i to je dobro, smatraju u HGK, ne želeći za sada govoriti o posljedicama. Najveća je opasnost u tome što bi mogao izazvati novu nepravdu zbog tromoga pravosudnog sustava koji bi mogao postati još tromiji i neučinkovitiji. Na to upozorava Boris Frajs iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske koji je bio dio tima za izradu zakona. On smatra da je zakon dobar, no prema sadašnjem bi prijedlogu općinski sudovi provodili osobni bankrot za građane, a trgovački za obrtnike (iako su moguće promjene). Odvjetnik Krunoslav Olujić misli da suci u općinskim sudovima nemaju ni znanja ni iskustva u stečajnim postupcima.

Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt kaže da bi se to moglo donekle riješiti angažiranjem mladih sudaca koji rade kao savjetnici na trgovačkim sudovima jer su, među ostalim, radili na stečajevima i iako osobni stečaj i stečaj tvrtke nisu jednaki, imaju mnogo dodirnih točaka. Odvjetnik Mićo Ljubenko smatra da to nije loše rješenje jer se može očekivati i nekoliko tisuća predmeta u velikim gradovima, zato se zauzima za to da se općinski sudovi pojačaju. No i s takvim pojačanjima, predviđa, morat ćemo proći dvije do tri bolne godine u kojima možemo očekivati i pogrešne presude. Nažalost, nije se toliko razmišljalo o tome da se predvidi odgovarajući broj sudova za tu vrlo osjetljivu materiju jer pogriješiti u stečaju s fizičkom osobom, kaže Ljubenko, poprima drugu dimenziju nego pogriješiti s pravnom. Sudac može pogriješiti, primjerice, ako odbije prijedlog za bankrot neke osobe, a ona ispunjava sve kriterije, što bi bila prava tragedija za tu osobu. Ili pak može prihvatiti bankrot neke osobe koja to ne zaslužuje, što bi oštetilo vjerovnike. O takvim, neizbježnim žrtvama govori Ljubenko i zato posebno apelira na Vladu i zastupnike u Hrvatskom saboru da još jedanput rasprave koja bi bila najbezbolnija rješenja za Hrvatsku.

Ipak, napominje, jednom smo morali krenuti s ovim.

Moramo prihvatiti da ćemo u prvih nekoliko godina imati i žrtve da bismo nakon toga kvalitetno provodili zakon o osobnom bankrotu. To smo prošli i s predstečajnim zakonom i sada ga već možemo kvalitetno popraviti – kaže Ljubenko.

Neke pouke možemo izvući i iz slovenskog iskustva. Naši su susjedi zakon o osobnom bankrotu uveli 2008. i, kako kaže jedan od njegovih autora, profesor na Pravnom fakultetu u Mariboru dr. sc. Šime Ivanjko, imali su upravo takva, loša iskustva sa sudovima. Nakon dvije godine sudovanja na osnovnim sudovima (hrvatski pandan općinskim sudovima) shvatili su da predmete osobnog bankrota trebaju povjeriti iskusnim sudcima na okružnim (višim) sudovima. Tek nakon toga osjetio se znatan pomak u kvaliteti rješavanja predmeta. Primijenimo li slovensko iskustvo kod nas, predmete osobnih bankrota trebali bi preuzeti županijski sudovi. Sigurno će i u tom slučaju biti problema jer ni suci županijskih sudova nemaju iskustva u stečajnim postupcima, no Ivanjko vjeruje da će se mnogo lakše snaći nego njihovi kolege u općinskim sudovima.

Neki smatraju da bi sve osobne bankrote trebali preuzeti trgovački sudovi, no njih je mnogo manje i zatrpani su kao i općinski sudovi. I to je moguće rješenje, no koje god izabrali, zbog nespremnosti pravosuđa kolateralna će šteta tog zakona gotovo sigurno biti postojeće stranke na tim sudovima koje već dugo čekaju da se riješe njihovi predmeti, a preuzimanjem osobnog bankrota tako nespremnog sudovi mogli bi još više odužiti postojeće sudske postupke.

To nas sigurno čeka. Druga je bojazan da bi osobni bankrot mogao izazvati pad potrošnje u zemlji jer bi banke mogle biti opreznije u davanju kredita. To bi pak otežalo položaj tvrtki, no, barem prema onomu što kažu bankari, za to zasad nema naznaka. – Osobni bankrot smanjiti će neizvjesnost, a tako i rizike. Zato se ne očekuje negativan utjecaj na kretanje aktivnih kamatnih stopa i/ili na kreditnu aktivnost domaćih banaka. Štoviše, ta promjena mogla bi imati suprotni učinak s obzirom na to da su se banke u Hrvatskoj uglavnom suzdržavale od pljenidbe nekretnina, što je bio najčešći oblik osiguranja potraživanja upravo zato što nije bilo potražnje na tržištu nekretnina te zbog dugotrajnosti i skupoće postupka i rizika za ugled. Naravno, ključno je da zakon definira osobni bankrot kao rješenje kad nema drugog izlaza i da se tako ne poveća moralni hazard – kažu u Splitskoj banci, dodajući da bi u postupku trebalo razdvojiti aktivne i pasivne dužnike, odnosno one koji su se neracionalnim odlukama doveli u teško stanje od onih koji ne mogu vraćati dugove zbog nepredviđenih situacija (npr. gubitka posla). U Erste banci su pak malo oprezniji i kažu da bi institut osobnog bankrota mogao implicirati veću rizičnost poslovanja, posebice visokorizičnih klijenata, što bi na kraju za njih moglo nepovoljno utjecati na visinu kamatne stope. S druge strane, ističu, riječ je o samo jednom elementu formiranja kamatne stope. U Hypo banci ne vide direktnu vezu između zakona o stečaju potrošača i posljedičnog poskupljenja kredita pri odobravanju. Na čijenu kredita utječe, kažu, rizik potrošača. Zagrebačka banka pozdravlja taj zakon, a jednako razmišlja i u HUB-u, gdje ne očekuju da će banke postrožiti uvjete kreditiranja i smanjiti kreditnu aktivnost zbog uvođenja osobnog bankrota. – To nije bilo među primjedbama banaka, no već se sada krediti daju opreznije zbog promjene hrvatske i Unijine regulative – kaže direktor HUB-a Zoran Bohaček.

Iskustva pokazuju da samo deset posto onih koji uđu u proceduru na kraju proglase stečaj. Većina se nagodi s vjerovnicima tijekom tog postupka ili reprogramira dugove. Bankama uvođenje osobnog bankrota neće donijeti, smatra Bohaček, mnogo promjena. Dužnicima od kojih se nikako ne mogu naplatiti ionako bi morale otpisati dug, a tijekom postupka pokušaja naplate imale bi razne sudske troškove. Uvođenjem instituta osobnog bankrota stanje postaje slično onom u stečaju i predstečajnim nagodbama. U stečaju vjerojatno možda uspije naplatiti od 10 do 15 posto tražbina, a u predstečajnim nagodbama, ako otpiše od 30 do 40 posto, ima izgleda naplatiti preostali dio duga.

U tom postupku rješavanja prezaduženosti morat će se popisati sva dužnikova imovina i kad se usporedi s dugovima, možda će dužnik koji ima vikendicu, automobil ili drugu imovinu sam uvidjeti da mu je bolje to prodati i vratiti dugove nego proglasiti stečaj u kojem će provesti i do pet vrlo teških godina – kaže Bohaček koji smatra da treba proći neko vrijeme da se vide stvarni učinci tog zakona u praksi.

Ni HSLS-ov ekonomski strateg Josip Budimir, član Uprave Francka, ne vidi mogućnost povećanja kamata na kredite i posljedično smanjenja potrošnje. Pozdravlja zakon, no smatra da je trebalo dopustiti zapljenu i dužnikove nekretnine bez obzira na to što mu je jedina. – Čovjek može biti i podstanar. Ovako, bojim se da će poslodica biti ta da dužnik neće biti pretjerano tjeran da otplati dug. Kad ne bi imao nekretninu, bio bi primoran da privređuje pa bi lakše otplaćivao dug, a i povećala bi se potrošnja – smatra Budimir. No profesor Ivanjko smatra da je upravo zbog toga što štiti jedinu nekretninu hrvatski zakon bolji od slovenskoga, kao i zbog toga što ima institut predstečaja, zato u Hrvatskoj očekuje manji broj bankrota nego u Sloveniji. Institut osobnog stečaja ne može se smatrati jednostavnim ni ugodnim načinom rješavanja prezaduženosti građana iako bi nekim dužnicima mogao olakšati restrukturiranje duga. Međutim, dužnici trebaju biti svjesni, kaže Dajana Cvrlje s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koja se bavi tom temom, da je jedan od ciljeva zakona i omogućiti vjerovnicima ravnomjerno namirenje potraživanja unovčenjem imovine dužnika. Stečaj je dostupan potrošačima koji se prema Nacrtu zakona smatraju insolventnim jer ‘najmanje 90 dana uzastopno ne mogu ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30 tisuća kuna’. Takve bi osobe postupkom stečaja mogle dobiti vrijeme potrebno za otplatu postojećih dugova, kao i oslobađenje od dijela preostalih obveza i priliku za nastavak normalnog života nakon isteka razdoblja kušnje. Međutim, osobni stečaj nepriljevan je i zato što tijekom razdoblja kušnje pojedinac potpuno gubi mogućnost nadzora nad vlastitim financijama i upravljanja njima jer sve financijske odluke donosi imenovani povjerenik. Zbog toga se mogu čuti procjene da će se na taj korak odlučivati samo oni koji nemaju ništa jer ‘nemaju što izgubiti’.

S druge strane, važno je zapitati se koja je alternativa za takve građane. Trenutačno se problem nemogućnosti podmirenja financijskih obveza rješava prisilnom naplatom dugova, pri čemu se pojedincu ovršava dohodak, a u najtežim slučajevima i stambena nekretnina. Tada pojedinac također ne može samostalno raspolažati svojim dohotkom, a na raspolaganju mu je eventualno dio dohotka na zaštićenom računu. U tom kontekstu, osobni stečaj civiliziraniji je i uređeniji način rješavanja duga koji podrazumijeva manje stresno okruženje uz poznate uvjete i izvjesniji ishod – kaže Cvrlje.

Gledano makroekonomski, osobni stečaj dužnike na neki način isključuje iz ekonomskih procesa. Ulazak u postupak osobnog stečaja podrazumijeva nemogućnost uporabe kredita i kreditnih kartica u budućnosti, barem na neko vrijeme, i manju potrošnju s obzirom na to da dužnici imaju dovoljno sredstava samo za pokriće minimalnih egzistencijalnih uvjeta. Naposljetku, ističe Cvrlje, tu je i problem moralnog hazarda. Naime, može se dogoditi da pojedinci, znajući svoje opcije, donose rizičnije odluke i nepromišljenije se zadužuju pod pretpostavkom da će im u slučaju nastupa ozbiljnih financijskih problema sustav pomoći. Iako je prilično visok konsenzus o tome da je Prijedlog zakona o stečaju potrošača dobar i dobrodošao, u udruzi Blokirani smatraju da je loš jer se ‘ne vodi vrijednosnim načelom da se otpiše dug, nego da se uzme preostala imovina’. – Prijedlogu zakona nedostaje važna socijalna stavka, a to je osiguravanje dostojanstvenog života. U njemačkom zakonu navedeno je da to iznosi 1046 eura za samca – kaže Miriam Kervatin, predsjednica udruge Blokirani koja je već tražila ocjenu ustavnosti Ovršnog zakona i podignula ustavnu tužbu, ističući da je Hrvatska jedina država u EU u kojoj postoji mogućnost potpune blokade svih računa građana, što je dovelo do toga da je blokiran svaki četvrti radno aktivni stanovnik Hrvatske. Ipak, uza sve porođajne muke i opasnosti koje nas očekuju u primjeni i ‘peglanju’ tog zakona, njegovo je donošenje korak naprijed u rješavanju prezaduženosti. Pod uvjetom da pritom ne eskaliraju potencijalne makroekonomske opasnosti.