Prema našoj reviziji programa, 2016. završavamo s dobiti, a 2017. i 2018. već se ostvaruje dobit od 220 milijuna kuna. Proučili smo tržište i svi pokazatelji govore da se to mora ostvariti.
Zatvaranjem Petrokemije država bi izgubila oko tri milijarde kuna. Petsto milijuna kuna investicija i dvjesto milijuna kuna svježega kapitala postavili bi je na čvrste noge.
Kombinacija lošeg menadžmenta, teškoga poslovnog okružja, pogrešnih poslovnih odluka i nekonkurentne cijene plina, izostanak financijske potpore, strateškog partnera i investicija, uz kumulaciju politike i sindikata, doveli su Petrokemiju na rub opstanka. Sad joj je udarac zadao i jedan od njezinih kupaca, tvrtka Gorup, zbog čijeg ju je duga blokirao HPB. Ipak, Petrokemija nekim čudom i dalje živi. I dok joj jedni predviđaju stečaj, nova uprava, koja je cijela poniknula u Petrokemiji, uvjerena je da ima budućnost, ali i da budućnosti kutinskog proizvođača mineralnih gnojiva nema bez potpore države ili pronalaženja strateškog partnera. Kako uspijevaju održati glavu iznad vode, što je nova uprava u prvih sto dana sve provela te što čini ne bi li stabilizirala tvrtku te privukla ulagače, otkrio nam je Petrokemijin novi čelnik Nenad Zečević u svome prvom večernjem intervjuu.
-
Koja je pozadina HPB-ove blokade Petrokemije, odnosa s tvrtkom nestaloga Božidara Gorupa…? Tvrtka Gorup je uz Agrokor trgovinu, Žito Osijek i Borališ LAT bila jedan od naših najvećih kupaca. Relativno je brzo rasla i godinama smo uspješno surađivali. Ta se suradnja intenzivirala 2009. i bila je plodonosna dok god njezin vlasnik nije zapao u probleme. Mi smo kupcima isporučivali mineralno gnojivo, a oni su plaćali preko banaka, odnosno faktorinskih kuća.
-
Zašto? To baš nije uobičajeno. Zato što ni mi ni oni nismo imali dovoljno obrtnih sredstava, a banke su nudile svoj proizvod – faktoring, odnosno otkup potraživanja. Ograničili smo taj posao na tri najveća kupca, Žito, Agrokor i Gorup, te na faktorinskih kuća svojih poslovnih banaka kako bismo djelomično kontrolirali rizik, a cijeli trošak transakcije nosili su kupci. Zbog sezone uporabe mineralnoga gnojiva naši kupci plaćaju na agrorokove pa nisu bili u stanju zatvarati obveze na ugovorene valute plaćanja, stoga je naplata faktoringom bila prihvatljiv model nalaženja likvidnih sredstava. Gorup je uspješno zatvarao svoje obveze izravno i prema faktorinskih kućama, no u jednom trenutku banka nam se obratila s informacijom da kasni u podmirenju obveza. Dug je dospio na naplatu i banka se obratila nama pa smo morali kao jamac preuzeti Gorupov dug od trideset milijuna kuna. Moram naglasiti da Petrokemija nikada nije bježala od toga. Željeli smo vratiti dug prema regresnom jamstvu u svakom trenutku, no s obzirom na to da je tijekom cijele 2014. izostala financijska potpora svih financijskih institucija, nismo si mogli priuštiti toliko odljev novaca te smo ponudili različite modele povrata duga. Međutim, HPB-u nijedan ponuđeni model nije bio prihvatljiv pa je pokrenuo priliku naplatu duga od preostalih dvanaest milijuna kuna. Budući da je Gorup počeo postupak predstečajne nagodbe, posljednji datum za prijavu u predstečajnu masu bio je 9. ožujka. HPB nije želio prijaviti svoje potraživanje u predstečajnu masu, a na Petrokemijin prijedlog nije odgovorio, nego je u petak 6. ožujka blokirao tvrtkin račun. Dug je podmiren odmah sljedeći radni dan, u ponedjeljak 9. ožujka.
-
Kojim novcem? S kupcima koji su nam ostali vrijemi imamo dogovorene uplate predujma. Predujam je došao tijekom ponedjeljka i podmiren je iznos blokade.
-
Što je s ostatkom duga? Ostalo je neriješeno oko pet milijuna kuna preko još jedne faktorinskih kuća iza koje također stoji HPB, no dospijeće je tek svibanj 2015. i to ćemo riješiti.
-
Posljednji pozitivan rezultat imali ste 2011., propali su pokušaji privatizacije, nije pronađen strateški partner, sad je udarac zadao i Gorup, ali i dalje ste živi. Dokad? Kako uspijevate držati glavu iznad vode, zašto tvrtka nije ušla u predstečajnu nagodbu? Gubitak u 2014. bio je 360 milijuna kuna, no u to je uključeno i sto milijuna kuna osiguranih za otpremnine radnika, stoga je gubitak zapravo bio oko 260 milijuna.
Znamo da su i politika i sindikati znatno kumovali sadašnjem stanju u Petrokemiji. Potonji su prilično radikalni, a priča se da su dijelom krivi i za nepovoljne plinske ugovore, pa i za propast privatizacije dok je Petrokemija još bila poželjna udavača.
Fama je da su sindikati bili protiv privatizacije i da su je stopirali 2012. Samo su upozoravali na posljedice loše privatizacije. Ni danas nisu protiv nje. Štoviše, podupiru je. U krajnjoj liniji, predstavnik sindikata Željko Klaus, koji je i član Nadzornog odbora, bio je član tima koji je birao strateškog partnera te je sudjelovao u pregovorima kad se raspravljalo o socijalnim pravima. Pritom smo od Agroferta dobili izvrsnu ocjenu za suradnju i način komunikacije. Za razliku od drugih sindikalnih organizacija koje djeluju u Hrvatskoj sindikat u Petrokemiji evoluirao je i napredovao. U njemu su vrlo dobro organizirani i nikako ih se ne smije podcijeniti. Možda je bivša uprava malo podcijenila odnos s njima.
-
Čini se da se uprava mora uklopiti u sindikalnu politiku, inače ne može opstati. Može li biti sve onako kako oni požele? Ne može. Međutim, ja ih želim saslušati jer su naši socijalni partneri. Možda mi se spočitava da dijelom previše zastupam radnička prava. Dolazim iz proizvodnje, no nikad nisam bio član sindikata. Ne sviđa mi se njihov način djelovanja, nije u skladu s mojom prirodom, ali pokušavam ih razumjeti i slušati. Moram vas razuvjeriti da sindikati nikada, ali nikada, ni u prethodnoj upravi ni u ovoj, za druge ne znam jer nisam bio u njima, nisu vodili tvrtku i upravljali njome! Nisu se petljali u posao uprave, nabavu prirodnog plina, investicije itd., no kad se postavilo pitanje egzistencije njihovih članova, naravno da su postali glasni.
-
Nego? Rekl su da im treba neko vrijeme za promatranja. Tijekom 2013. u postupku dokapitalizacije u kojem su sudjelovali i mirovinski fondovi prikupljeno je 170 milijuna kuna. Nakon neuspjelog pokušaja odabira strateškog partnera Vlada je ponovno odlučila ići u dokapitalizaciju. Glavni je motiv bio prikupiti petsto milijuna kuna. Postupak je bio zamišljen u tri kruga; u prva dva prikupljeno je 250 milijuna kuna, a treći je bio osmišljen da omogući strateškom partneru ulazak u tvrtkino vlasništvo. Potencijalni partner mogao je postati vlasnik 39 posto dionica s ulaganjem od 250 milijuna kuna, no u trećem krugu dokapitalizacije nitko nije uplatio ni jednu kunu.
-
Zašto bi netko ušao u vlasništvo državne tvrtke u problemima, i to još s manje od 50 posto udjela? Država je htjela zaštititi svoje interese i željela je da strateški partner tomu ozbiljno pristupi tako da uvidi kako nije dovoljno 250 milijuna kuna, nego da Petrokemija mora proći investicijski ciklus. Osim toga, u trećem krugu nije bilo toliko dionica na raspolaganju da bi netko postigao više od 39 posto vlasništva. Međutim, Vlada je donijela odluku još 2013., prije procesa odabira strateškog partnera, da želi zadržati samo 25 posto plus jednu dionicu. Dobro je što ne želi srljati i ponoviti postupak bivših loših privatizacija. Bolje je tvrtku osoviti na noge i onda tražiti strateškog partnera.
-
I kako ste uspjeli održati glavu iznad vode bez potpore strateškog partnera i financijskih institucija? Okrenuli smo se dobavljačima. Oni su nam omogućili da dio financijskog tereta preselimo na njih. Nisu bili agresivni, izlazili su nam ususret s uvjetima plaćanja. Osim toga, imamo prepoznatljiv brend i kvalitetu te kupcima redovito osiguravamo pravodobnu isporuku, a oni plaćaju predujem. To nas je održalo na životu 2014. i ova tri mjeseca u 2015.
-
A što će vas održati u budućnosti? Čini se da svi dižu ruke… Od ideje dokapitalizacije, strateškog partnera ili trećeg rješenja nije se odustalo. Petrokemija dalje ne može preživjeti ako izgubi potporu države ili ne postane dio veće korporacije. Postavili smo si zadatak da održimo društvo i stabiliziramo ga, da pokažemo kako Petrokemija ima smisla i da dođemo do razine na kojoj ćemo neranjivi moći razgovarati s potencijalnim strateškim partnerom.
