U Berlinu zaključena dosadašnja hrvatska politika ‘regiona’

Potpora državama koje žele u članstvo NATO-a i EU ne znači dostavljanje naših prijevoda europskoga zakonodavstva, nego je krovna politička zamjena za dosadašnju regionalnu politiku.

Prva je manipulacija da hrvatsko-njemački odnosi uopće nisu loši. Istina je da ti odnosi nikada od uspostave hrvatske samostalnosti nisu bili lošiji. Druga je manipulacija kako je ‘lex Perković’ bio samo zaboravljen incident. Istina je da uopće nije riječ o incidentu ni o osobnom i pojedinačnom slučaju, nego o kontinuitetu politički korumpiranoga hrvatskog pravosuđa, još ovisnog o strukturama iz bivšega totalitarnog sustava, koji će slijedom novih događaja u minhenskom procesu vjerojatno uskoro dobiti epilog, koji nadilazi puka pravosudna pitanja i u kojem će i predsjednica Grabar-Kitarović unutar izvornog mandata imati priliku pokazati europsku vjerodostojnost države kao što je to najavila uči puta u München.

Naime, minhenski je sud za potrebe postupka protiv Perkovića i Mustača od Instituta Maxa Plancka naručio elaborat o kaznenopravnim aspektima progon svjedoka u Hrvatskoj, motiviran zastrašivanjem svjedoka povezanih sa slučajem. Taj bi elaborat mogao zanijehati DORH, cijelo hrvatsko pravosude, pa i sigurnosni sustav. Jer u europskim pravnim sustavima svjedoci se ne smiju progoniti ni zastrašivati. Treća je manipulacija kako je kancelarka Merkel zaboravila znameniti ‘lex’ te se i dalje jednako susretala s Josipovićem i Milanovićem. Istina je da nakon ‘lexa’ nije bilo službenih bileteralnih hrvatsko-njemačkih susreta na najvišoj, predsjedničkoj ili premijerskoj, razini, nego samo u sklopu multilateralnih događaja poput regionalne hrvatsko-slovenske inicijative ‘Brdo – Brijuni’ lani u Dubrovniku. Hrvatsko-njemačka gospodarska suradnja posljednjih je godina gotovo na nuli, i to nitko i ne pokušava opovrgnuti.

Što je tu onda novo otvoreno usred tako složenih odnosa kao što su trenutačno hrvatsko-njemački? Prvo, kad je riječ o Predsjednici kao vanjskopolitičkom akteru, Njemačka je bez dvojbe postavljena kao europska strateška partnerica, što posljednjih pet godina nije bio slučaj. Otvorena je nova vanjskopolitička ladica koja se zove potpora državama jugoistočne Europe koje žele ući u članstvo NATO-a i EU. Ona ne podrazumijeva dostavljanje naših prijevoda europskoga zakonodavstva, nego je krovna politička zamjena za dosadašnju – regionalnu politiku, odnosno politiku ‘regiona’.

U njoj se Hrvatska pozicionira kao dio EU i NATO-a, a ne kao dio regije, i u tu ladicu integracijske potpore susjedima može stavit sav sadržaj svoje politike prema BiH i Srbiji – bude li ga imala. Predsjednica to, dakako, ne može realizirati bez Vlade i ministrica vanjskih poslova. S aktualnom ministricom to je apsolutno nemoćuće jer je Pusićeva promotorica dijametralno suprotne politike, ali do isteka mandata i uspostave nove vlade predsjednica ima upravo dovoljno vremena da postavi ljestvicu i pokaže smjer.

Sljedeća je otvorena ladica jače srednjeeuropsko povezivanje: gospodarsko, energetsko, kulturno, političko, što jest dio njemačke europske politike. Za provedbu opet treba pričekati novu vladu, ali Predsjednica i tu može pokazivati smjer, kao što to čini i pozivima iseljeništva da se vrati sa svojim znanjem i pozivima za jaču gospodarsku suradnju. Bez bitno drukčije vlade ti pozivi ne mogu biti ostvareni, ali oni obvezuju svaku novu vladu.

I posljednje, ali ne najmanje važno: njemački predsjednik Joachim Gauck, inače bivši šef njemačke komisije za postupanje s arhivima Stasija, tajne policije bivšeg DDR-a, ponudio je hrvatskoj predsjednici prijateljsku pomoć u suočavanju s totalitarnom prošlošću. Ta je ponuda na jednome domaćem portalu popraćena naslovom ‘Umjesto rukovanja Gauck Kolindu potapšao po guzi’. Što se može čitati kao neslužbeno Vladino stajalište o tom prijedlogu.