Ekonomsko i političko naslijeđe Lee Kuan Yewa ostaje u rukama njegova sina

Nekad zaostala luka jugoistočne Azije, Singapur je nedvojbeno zaslugom Lee Kuan Yewa postao gospodarski titan. Lee je bio premijer tri desetljeća, vladao je čvrstom rukom, pa iako je jedna od najtvorenijih tržišnih ekonomija, u Singapuru su demokracija i građanske slobode ograničene.

Lee je na mjestu premijera proveo tri desetljeća (od 1959. do 1990.) i gotovo vlastoručno pretvorio azijski grad iz zabačene zemlje trećeg svijeta u jedno od najbogatijih i najuređenijih društava na svijetu, koje se redovito nalazi u vrhu najkonkurentnijih i najuspješnijih ekonomija. Singapur, grad od 5,5 milijuna stanovnika, u iznimno je jakoj konkurenciji razvijenih i moćnih gradova svog susjedstva održao mjesto bankarskog, tehnološkog i obrazovnog čvorišta koje se lako prilagođava novim uvjetima. To će u interpretacijama koje će neizbježno uskoro uslijediti biti lak dio, problem će za mnoge predstavljati manjak demokracije i građanskih sloboda prema zapadnjačkim kriterijima, i vrlo rigidan policijski i pravosudni sustav. Pojednostavnjeno opisan, Singapur je vjerojatno jedinstven amalgam kapitalizma, socijalizma (iako je Lee bio antikomunist) i fašizma, društvo koje je iz svake od tih košarica posudilo neke prepoznatljive karakteristike i umiješalo ih u rijetko viđenu smjesu. Sloboda, ona politička kao i osobna, sasvim mu očito nije predstavljala prioritet, Lee je prije svega bio okrenut ekonomskom izdizanju svoje državice i njezinih građana, u čemu je vidio preduvjet za sve ostalo, premda osobno nije bio spreman dopustiti previše odudaranja od biti njegove vizije.

Društvo koje ostavlja iza sebe s jedne strane simbol tržišne efikasnosti i slobode, a s druge utjelovljenje azijskog kolektivizma, jasne usmjerenosti prema dobrobiti i sigurnosti zajednice, a ne pojedinca. Formalno gledano, Singapur je demokracija s ‘pravim’ izborima, ali stranka Lee Kuan Yewa uvijek je glatko i uvjerljivo pobjeđivala, ne samo zahvaljujući dobrom upravljanju, već i osjetnom prednošću u pogledu resursa i uvjeta političkog natjecanja. Govoreći o demokraciji, Lee je jasno dao do znanja svojedobno što misli. – Njezino izobilje vodi u nedisciplinirane i nesređene uvjete, koji su štetni za razvoj. Ultimativni test vrijednosti političkog sustava je pomaže li poboljšati životni standard većine svojih ljudi – rekao je Lee. Da previše bilo čega ne valja, Zapad je najbolji dokaz. Lee je dobro shvatio da se sloboda često izvitoperi u ‘slobodu’ čije se granice počnu gubiti ovisno o osobnom tumačenju.

Ekonomski gledano, zaostala luka jugoistočne Azije postala je gospodarski titan zahvaljujući otvorenom ulaganjima, uglavnom američkim i europskim, jednoj od najnižih stopa korupcije, svom statusu važne luke, obrazovanoj radnoj snazi, niskim porezima i razvijenoj infrastrukturi. Usprkos jednoj od najtvorenijih tržišnih ekonomija, udio države iznimno je visok i kreće se oko 20 posto BDP-a. Iako je Lee shvaćao važnost pravedne raspodjele bogatstva, današnji Singapur ima sve više problema zbog nerazmjera između bogatih i siromašnih, premda teško siromaštvo gotovo i ne postoji. Velika nejednakost u velikoj mjeri pitanje konteksta i proporcija jer Singapur ima najveći svjetski postotak milijunaša. BDP po stanovniku jest oko 76 tisuća dolara (paritet kupovne moći, PPP), stopa nezaposlenosti je oko dva posto, a javni dug iznosi 105 posto BDP-a, s tim da proračun bilježi suficit od nekih jedan posto.

U vanjskim odnosima Lee je držao pomno razrađenu ravnotežu između dva glavna igrača u svom kutku svijeta, Amerike i Kine. U stilu Tita, održavao je dobre odnose i s jednim i s drugima, pazeći na delikatni balans u odnosima, imajući u vidu nenaklonjeno susjedstvo, pogotovo u prvotnim fazama samostalnosti. Tako bi, primjerice, ulagao u Kinu i priznavao njezinu težnju za vlastitom sudbinom, istovremeno dopuštajući američkim ratnim brodovima korištenje singapurske luke, svjestan da je za njegovu državu izravnata vaga najbolji odnos snaga u regiji. Kini nije previše vjerovao, ali ju je poštovao, shvativši njezinu želju da bude samostalna sila, neovisna o Zapadu. Što god mu predbacivali, Lee ima osigurano mjesto u povijesti i zaista impresivnu ostavštinu. U 41. godini života našao se na mjestu premijera samostalne države koja to uopće nije željela biti u tom trenutku, bez vojske, resursa i relevantne ekonomije, okružena neprijateljskim raspoloženim susjedima i nesigurnom regijom. Malo je reći da je krenuo graditi državu i društvo u vrlo nepovoljnim uvjetima. Singapur ostavlja u čvrstim rukama premijera Leeja Hsiena Loonga, svoga najstarijeg sina, koji je u premijersku fotelu sjeo 2004. godine.