Sporno je to što je Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade potpuno izostavio ono što je po učestalosti i vrijednosti možda najvažnije. Riječ je o cestama koje su na temelju Zakona o cestama ‘ex lege’ proglašene državnim, gradskim i županijskim a da taj zakon ni riječi nije posvetio naknadi.
Sam zakon razmjerno je kratak (malo više od 60 članaka), ali to i ne mora nužno biti negativno (ali ni pozitivno). Uz brojna pitanja koja je taj zakon uredio i koja bi mogla biti zanimljiva za prikazivanje javnosti, fokusirali smo se na članke 57., 58. i (provedbeni) 59. koji se nalaze ispod posebnog naslova ‘Naknada za nekretine’ i za koje je odgođeno stupanje na snagu do 1. siječnja 2016. Predmet našeg interesa su dvije situacije koje su tu regulirane, ali još i više ona treća koja uopće nije regulirana. Jedna se odnosi na strance koji imaju (stekli su prije proglašenja) pravo vlasništva nad nekretinom koja se nalazi na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva i njima se priznaje pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. Tu baš ništa nije sporno, osim što je to bilo potpuno suvišno ponovno regulirati kada je već regulirano (na potpuno isti način) u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ipak, trebalo bi se upitati kojeg smisla uopće ima odredba (pa neovisno o tome u kojem zakonu) koja jako podsjeća na neka davno prošla vremena obilježena hladnim ratom, unutarnjim i vanjskim neprijateljem i sl. Napokon, zar je uopće takav stranac opasniji ako je vlasnik nekretine u usporedbi sa situacijom u kojoj ima pravo osobne služnosti ili samo najam ili zakup kao također zemljišnoknjižna prava?! Ta odredba posebno je nelogična i suvišna kada se zna da se ne odnosi na državljane EU, ali i da su u posljednje vrijeme upravo neki od tih državljana, neovisno o tome kojega su podrijetla, terorizmom ugrozili sigurnost u Europi.
Druga situacija odnosi se na slučajeve proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se prema zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra takvim dobrom, odnosno izvan granice određene dokumentom mjerođavnog tijela donesenim na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro. Ovdje se treba samo upitati što je s onim nekretinama gdje nije bilo proširenja pomorskog dobra, nego je granica utvrđivana prvi put, a kako život ne trpi odgađanje, mnogi su objekti legalno sagrađeni (ili naknadno legalizirani). Treba se upitati i gdje svrstati već legendarni slučaj zgrade Lučke uprave u Splitu koja je sagrađena tuđim sredstvima (a ne lučkog upravitelja), zatim je na temelju toga priznato vlasničko pravo poduzećima koja su ušla u pretvorbu i država im je dopustila unos tih prava u temeljni kapital i zaradila preko Hrvatskog fonda za privatizaciju prodajom tih dionica. Takva pretvorena društva ta su prava dalje preprodala i poslije dosta godina država se dosjetila i odlučila ne samo da je ta zgrada na pomorskom dobru, pa na njoj nije moguće stjecanje prava vlasništva (ovo izrijekom), nego i da za tako ‘stečenu’ imovinu višemilijunske vrijednosti nikome neće platiti naknadu (ovaj dio nije izrijekom, ali se lako iščitava ne samo iz pojašnjenja onih koji zastupaju državu, nego napokon i iz ovoga zakonskog teksta).
