Nepodnošljiva lakoća državnog odricanja od šest milijuna kuna

Nekoliko mojih prijatelja i kolega u ekonomskim promišljanjima zastupa radikalno liberalna ekonomska stajališta. Kad me jako naljute svojom isključivošću u veličanju slobodnog tržišta (koje zapravo ne postoji), nazovem ih tržišnim fundamentalistima. Imaju oni i za mene neke kvalifikacije, ali još mi ih nisu rekli… Uvjerem sam da nije rješenje ni u državnom upravljanju ekonomijom ni u potpunom davanju tržištu da presuđuje u svemu. Da uspjevaju zemlje koje znaju naći pravi omjer i odnos između države i tržišta.

U takvim, zapravo vrlo konstruktivnim raspravama najgore mi je kad ti moji tržišni fundamentalisti nađu dobar aktualni primjer u kojem država ili tvrtke u državnom vlasništvu čine ekstremne gluposti. Najnoviji je takav primjer natječaj Hrvatskih šuma, koje su olako odbile šest milijuna nižu ponudu samo zato što se u rukama člana komisije za javnu nabavu raspao dio natječajne dokumentacije ‘uvezan toplim uvezom’.

Od tri natjecatelja na natječaju za usluge popravka i održavanja te nabavu rezervnih dijelova za osobna vozila, najnižu ponudu (11,7 milijuna kuna) dao je AutoZubak. Pri otvaranju ponude toga ponuđača dogodila se nezgoda pa se to odmah protumačilo kao primjer dokumenta u kojem postoji opasnost od naknadnog vađenja i umetanja listova. Ponuda je po kratom postupku eliminirana. Naravno da u AutoZubaku moraju izvući pouku i ubuduće dokumente vezati, ako treba i žicom. No izbezumljuje lakoća kojom se državni monopolist, Hrvatske šume, odriče šest milijuna kuna. Iz Hrvatskih šuma Večernjaku će hladno odgovoriti da su ‘odobrili najnižu ponudu’.

Baš me zanima što bi se dogodilo činovniku koji bi vlasnicima privatne tvrtke iz džepa izbio šest milijuna kuna. Bi li se nonšalantno eliminiralo ponuđača zbog očite nezgode (a ne namjere da se poslije umeću listovi). Ili bi se učinilo sve da tvrtka uštedi šest milijuna kuna troškova?

Ponašanje odgovornih u Hrvatskim šumama, nažalost, nije plod slučajnosti. To je posljedica stanja koje prevladava u državnim tijelima, javnom sektoru i tvrtkama u državnom vlasništvu. Da ne griješim dušu, vjerujem da u svim tim institucijama i društvima ima bar polovina onih koji nastoje biti odgovorni javni službenici ili menadžeri. Ali obično ih pregazi ona druga polovina koja se prema novcu poreznih obveznika odnosi rentijerski. Kao da joj je to renta koju su joj omogućili preci. I nema se tu tko što buniti. Ni propitivati.

Kad nisi u fer tržišnoj utakmici zaradio ni kune, a kamoli šest milijuna, onda ih se lako odreći. I tumačiti odredbe zakona o javnom natječaju najmalicioznije što se može. Što je najstrašnije, umjesto da se stvari počinju popravljati, stanje je sve lošije. Političarima i činovnicima koji na duši imaju stotine krupnih promašaja i nepravilnosti sasvim je normalno da automatski u koš za smeće bacaju ponude oko kojih su se u nekom poduzeću dobro namučili, ali su na kuverti zaboravili napisati ‘ne otvaraj’. Opet će netko reći – tako je propisano. Ali zar mora biti tako propisano? Zar ne bi bilo primjerenije da se, ako je nekoj tvrtki to prvi promašaj takve vrste, ponuda uzme u obzir, ali izrekne opomena da u ponovnom slučaju neće biti oprosta?

Već vidim pripadnike one polovine oholih koji ne znaju tko im zarađuje novac za plaće kako okreću očima: ‘Pa zar ćemo se i opomenama baviti?’ Da, dame i gospodo, ako Hrvatska nekom srećom napokon jednom dobije ozbiljne političare na čelu vlade, letjet će perje! Najprije će trebati dekretom ukinuti sve kolektivne ugovore. Uvrstiti sve zaposlene pod Zakon o radu. Natjerati sve koji su na proračunu da budu sluge realnog sektora, a ne gospodari. A u državne tvrtke trebat će dovesti neovisne profesionalce koji će imati jasne, mjerljive ciljeve (ne nužno maksimiranje profita koliko racionalno pružanje usluga).

Nažalost, domaći birokrati dobili su jakog saveznika i zaštitnika. Polako se pokazuje da, koliko se god nakon ulaska u Europsku uniju neki procesi počinju poboljšavati, u velikom dijelu prenorniranost koju producira Bruxelles u kombinaciji s balkanskim poimanjem uloge državnog aparata i državnih tvrtki stvara još nevidenu eksplozivnu mješavinu. Pa se proizvođači i cijeli realni sektor u Hrvatskoj moraju pripremiti na idiotizme s alibijem ‘made in EU’ kojima se proizvođačima hrane propisuje koliko zaliha šećera smiju imati na skladištu!