Priča o biodizelu klasičan je hrvatski apsurd: vlast najprije privuče poduzetnike u biznis poticajnim mjerama, a onda te poticaje nemilice smanjuje i na kraju ih prestane isplaćivati. Ministarstvo gospodarstva u žalbenom postupku ipak priznaje dug, ali još ga nije isplatio, a Porezna uprava traži da se porezi plate odmah.
O zaljski Biotron i Biodizel Vukovar dovedeni su na rub propasti jer im je država dužna gotovo 58 milijuna kuna na osnovi poticaja koji su djelomično pogrešno obračunavani, a djelomično uopće nisu isplaćivani. Ono što nije dosad prijeporno tehnologija je proizvodnje biodizela, kako onoga od ulja uljane repice prema normi EN14214, tako i onoga s primjesama otpadnoga jestivog ulja, koja je al pari s međunarodnim standardima. Sve ostalo, kako uvjeravaju odgovorne osobe proizvođača, sušta je suprotnost idili s početka uvođenja biogoriva, u ovom slučaju biodizela i bioetanola, kao obvezne komponente u potrošnji goriva u prijevozu, a za što direktnu odgovornost stavljuju na teret države, odnosno nadležnih ministarstava i prateće administracije.
Posljedica nedosljedne i neodgovorne provedbe politike državnih poticaja za proizvođače biogoriva rezultirala je golemim dugovima prema Biotronu i Biodizel Vukovaru, a MEBU iz Netretića barem je u tom dijelu ostao pošteđen, jer je upravo početkom ožujka tek krenuo u proboju proizvodnju i izvoz proizvedenih količina, za što na poticaje ni ne može računati, pošto se oni obračunavaju samo za biogoriva stavljenja na do-maće tržište. S obzirom na to da poticaji već postojećim proizvođačima nisu isplaćeni i predmet su sporova s državom, Hrvoje Felker, direktor MEBU-a, kaže da oni u aktualnim okolnostima na njih ni ne računaju, kao što ne računaju ni na distributere, koji bez sankcija odbijaju umiješati biodizel u eurodizel, pa idu isključivo na direktnu isporuku biodizela prijevoznicima, koji onda s njim rade što ih volja.
