KIB RZI U EPICENTRU POSLOVNIH ZBIVANJA

Najobičniji smrtnici mogu se pretvoriti u malo manje primitivne kiborge. Za takav bi ‘makeover’ trebali samo ugraditi prikladan mikročip ispod kože ili ukrasiti si tijelo QR tetovažom.

Važne informacije o kiborgu, pardon, čovjeku, može jednako dobro poput čipova pružati tetovaža – QR kodova. Recimo, nije više neuobičajeno da si dijabetičari tetoviraju kôd koji očitava hipoglikemiju (i tako upozorava na nju). Ima i takvih koji su poželjeli na sebi trajno imati tetovirano kodno upozorenje na opasnost od sunčeva ultraljubičastog zračenja.

Pravu eru kiborga nisu otvorili ni Japanci ni Kinezi ni Ameri – komercijalni je duh pušten u Švedskoj. Epicenter, novi hi-tech uredski blok u Stockholmu, otvarat će zaposlenici čipom ugrađenim ispod kože. No čipiranje nije ni početak ni kraj pretvaranja nesavršenih ljudi u manje nesavršene kiborge.

Kiborgiziraj se ili ispadaš iz utrke života. Pri čemu je danas život = posao. I tako bi se mogao sumirati trend koji se žestoko širi razvijenim svijetom. Iako… to bi, da ne ‘brijemo’ toliko bez ikakvih suvišnih, da ne kažemo sumnjičavih pitanja na (ne tako davno čistu SF) tehnologiju, najprije trebalo biti pitanje etike, suštine čovječnosti i smisla postojanja Homo sapiens. Kako se davno zagubilo negdje u svijetu mikročipova. Al kad ti ponude priliku da plašš tako običnog/dosadnog smrtnika ograničenih doseg i mogućnosti zamijeniš onim kiborga, i to uopće ne primitivnoga, pitamo se: tko je ono imao pitanje?

Za većinu koja se ne opterećuje suvišnim sumnjama i opijena je tech-in statusom, važnija su recimo sljedeća pitanja: želite li jednostavnije ući u svoj ured, koristiti se fotokopirnim aparatom ili možda samo kupiti sendvič? Svi smo navikli da provlačenjem kartica obavljamo takve stvari. Dosadno, zar ne? Pa, i zbog toga da nam te obične stvari ne budu tako dosadne, ozbiljne, pravu eru kiborga, znate već, nisu otvorili ni Japanci ni Kinezi ni Ameri – komercijalni je duh pušten u Švedskoj. Epicenter, novi hi-tech uredski blok u Stockholmu, odlučio se za drukčiji pristup gore navedenim zadacima – ni manje ni više nego ugradnjom čipa ispod kože.

RFID čipovi (radio-frequency identification) veličine zrna riže ugrađuju se ispod kože na ruci i potom mogu biti korišteni, eto, za otvaranje vrata ili pristup fotokopirnom uređaju, a uskoro će se njima plaćati i kava jednostavnim dodirom ruke. Među onima koji su se upustili u taj eksperiment i BBC-jev je novinar Rory Cellan-Jones, koji je proces ugradnje čipa opisao kao ‘trenutak boli – ništa gori od uboda injekcije’ (ugrađuje se ispod kože na dijelu šake između palca i kažiprsta). Uskoro će svi zaposlenici, njih oko 700 koji rade u tom kompleksu, dobiti šansu da budu čipirani. Za one koji slučajno ne znaju, čip radi na temelju radiovalova, istih onih koji se emitiraju i s čipova koji su već injektirani našim kućnim ljubimcima ili onih s kartica za javni prijevoz – kada se prisloni senzoru, specijalni uređaj čita sve podatke s čipa i dopušta (ili blokira) traženu radnju.

Hannes Sjöblad, čija je tvrtka BioNyfiken (dio grupe Swedish Biohacking) izradila taj mikročip, nada se da će to postati posve uobičajena praksa te da će ljudi na taj način moći ne samo plaćati sendviče u kantini (o, kako primitivan i nezahtjevan zadatak) nego i mijenjati lozinke i pinove na svojim računalima, komunicirati s aplikacijama na svojim smartphoneovima…

Sjöblad i njegova ekipa nadaju se kako će to ljudje natjerati da razmisle kako bi se tehnologija još mogla upotrebljavati u budućnosti, ali u međuvremenu i sami najprije žele ispitati granice te tehnologije.

• Želimo potpuno razumjeti tu tehnologiju prije nego što nam pristupe velike korporacije i vlade i kažu da se svi moraju čipirati: ugraditi porezni čip, Googleov ili Facebookov čip. Tada ćemo svi biti u stanju postaviti pitanje o načinima na koje implementiramo tehnologiju i to s pozicije mnogo većeg znanja o tome. Trenutačno smo u fazi nosive tehnologije, ali izvjesno je da će sofisticirani čipovi jednom zamijeniti te tehnologije. Jednostavno, stiže vrijeme kada ćemo se morati naviknuti na to da nas nadopunjuju – vizionarski se priprema dodavši da i on ima svoju ‘vizitku’ kao dio sadržaja čipa ugrađenog pod kožu, kojemu drugi mogu pristupiti putem smartphonea.

Ta i takva budućnost u švedski Epicenter već stiže – uredi će biti opremljeni Microsoftovom tehnologijom interneta stvari koja će zaposlene, preko spojenih uređaja i senzora, alarmirati kada recimo treba zaliti biljke ili isprazniti sobu za sastanke. Epicenter je, kažu, radno mjesto samo za članove i pravo inovacijsko žarište koje se okreće potpuno novom pristupu radu. Taj je high-tech blok sagradila švedska tvrtka AMF Fastigheter, a u njemu će biti smješten i Google i Microsoft.

Samo malečna digresija – švedsko čipiranje nije jedinstveni pokušaj kiborgiziranja ljudi. Davne 1999. godine britanski inženjer i profesor Kevin Worwick sa sveučilišta Coventry ugradio je čip u vlastiti živčani sustav (na nekom od inozemnih TV programa još se vrti serija…)

Da bi iz prve ruke ispričao priču o tome kako zaposlenici s potkožnim umetkom mogu otvoriti vrata Epicentera, novog hi-tech uredskog bloka u Stockholmu, i BBC-jev novinar Rory Cellan-Jones dao si je ugraditi takav RFID čip između palca i kažiprsta. Cijeli je postupak opisao kao ‘trenutak boli – ništa gori od uboda injekcije’.

O Amerikancu koji je, domoljublja radi, naravno, kako drugačije, u okviru neke CIA-tipa agencije, istu stvar napravio sebi – nekako se čini da filmovi prate stvarnost, ne obrnuto, zar ne?). Zašto? Zato što je Worwick pomoću čipa mislima uspio pokrenuti robotsku ruku. Cijeli je eksperiment proveden s ciljem da se pomogne osobama kojima su udovi amputirani ili paralizirani.

I još nešto. Isti je profesor koju godinu kasnije (2002.) putem računala uspio, pazite sad – svoje seksualno uzbudjenje prenijeti na bolju polovicu! Svaki je komentar suvišan.

No čipiranje nije ni početak ni kraj pretvaranja ne-savršenih ljudi u manje nesavršene kiborge. Ne mora nužno samo čip obavljati neke radnje ili pružati važne informacije. To jednako dobro može i – tetovaža. QR tetovaža. Tetovaža QR kodova. Recimo, nije više neobičajeno da se dijabetičari teto-viraju kod koji očitava (i tako upozorava) hipoglikemiju. Ima i takvih koji su poželjeli na sebi trajno imati tetovirano ‘kodno’ upozorenje na opasnost od ultraljubičastoga sunčevog zračenja. Za slučaj da prženje ne osjeti na najelementarniji način – fizički. No Google to radi još ozbiljnije. Jedini odjel Motorola koji Google nije prodao Lenovo, odjel za napredne tehnologije i projekte (Advanced Technology and Projects- ATAP), ima podosta zanimljivih projekata. Među njima je i projekt elektroničke tetovaže. Takve tetovaže funkcioniraju poput onih dječjih – komadić plastike postavi se na kožu i trlja s vanjske strane. Nakon toga se plastika uklanja, a na koži ostaje fleksibilan elektronički uređaj, tanji od lista papira. Takvi uređaji obično stižu sa senzorima, ali i s mogućnošću bežičnog povezivanja kako bi se na jednostavan način skupili svi podaci od senzora i omogućila kontrola nad njima s udaljenih računala i pametnih telefona. Google već posjeduje patente za elektroničke tetovaže koje funkcioniraju kao detektori laži (hm, hm) ili pak mogu prenijeti zvuk iz grla u pametni telefon ili druge povezane uređaje.

No, da, ni tetovaža ne mora uvijek biti tako ozbiljna. Guglanje o temi izbacilo je QR vrc na vlastiti račun. Jedan si je Amerikanac teto-virao kod koji u prijevodu glasi: ‘rekli su mi da to znači ‘ratnik’; ispalio je da je to link na Amazon.

Vicevi, koliko god štosni, ipak ne mogu postići ignoranciju znatno ozbiljnijih pitanja. Onih o pretvaranju čovjeka u kiborga/humanoida/avatara/robota/čega već. Takva pitanja, iako je umirovljen, i dalje neumorno postavlja Igor Čatić, profesor koji je radni vijek proveo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i o svim tim pojmovima ispisao tisuće stranica tekstova. On zna da se čipovi najčešće upotrebljavaju u tajnim službama, ugradnja RFID čipova uskoro će biti nužan preduvjet i za mnoge druge državne službe. Vjerojatno i za VIP zabave. Uostalom, još su 2004. čipirani VIP gosti u Barceloni, a nešto kasnije i u Rotterdamu, gdje su svoje piće u noćnim klubovima plaćali ugrađenim čipom.

Čatić ide dalje i predviđa da će prirodni čovjek potpuno nestati u roku nekoliko desetljeća. Čovjek od (samo) krvi i mesa postat će prošlost! SF filmovi postaju stvarnost i niko nema pojma kamo će nas to odvesti. Nije tajna da se tehnologija čipiranja iz tajnih službi sve više prelijeva u svijet lijekova. Problematično je što je to odobrio FDA, nažalost i njegova europska inačica. Čatić je uvjeren kako je sve to paravan za nadzor ljudi, ne za praćenje njihovih bolesnih stanja. Informacijsko kiborgiziranje i stvaranje ne-čovjeka vodi ka potpunom nadzoru nad ljudskim bićem.

Za one koji su unatoč svemu obuzeti samo jednom dimenzijom postojanja – tehnološkom – i još su uvjereni kako je čovjek jadno, nemoćno, nesavršeno biće koje treba tehnički nadograditi i usavršiti, evo i jednoga kvantnofizičkog ‘teasera’: znanost, vjera i duhovnost počinju se spajati u jednoj točki. Točki koja sve više razumije (i prihvaća) da nam stvarnost nije determinirana nikakvim genima niti bilo čime izvan nas. Tu stvarnost stvaramo sami – svojim vlastitim mislima (kvantna je fizika stigla do čudesnih spoznaja). Naše misli rađaju sve. U takvom kontekstu mikročipovi koji će, očito je, uskoro nadomjestiti vlastite misli, provoćira pitanje – koje su granice eksperimentiranja i manipulacije nad čovjekom? Postoje li uopće? I je li ikoga briga?

Ništa tajna da se tehnologija čipiranja iz tajnih službi sve više prelijeva u svijet lijekova. Problematično je što je to odobrio FDA. Nažalost, i njegova europska inačica.