Danci i Nijemci u borbi za svih 650 tisuća radijatora u Hrvatskoj

Brunata i Siemens podijelili su tržište, a 60-ak domaćih, mahom manjih instalaterskih tvrtki nastoji dobiti posao na nekoliko zgrada. Iako ima i onih koji s razdjelnicima ili kalorimetrima plaćaju veće račune, personalizirana potrošnja štedi od 15 do 35 posto energije.

Tržište razdjelnika topline eksploziralo je u posljednje dvije godine – u Hrvatskoj te uređaje za lokalnu razdiobu toplinske energije danas ugrađuje 60-ak tvrtki. To je impozantna brojka uzme li se u obzir da su se tvrtke koje ugrađuju razdjelnike prije dvije godine mogle pobrojati na prste jedne ruke. Predvodnik je danska Brunata, s 60-ak posto tržišnog udjela, čiji ured u Hrvatskoj vodi Jasmina Mimica. Slijedi je Siemens s 40 posto, na čelu s Mladenom Fojcom, i mnoštvom malih tvrtki koje mahom distribuiraju ili Siemensov razdjelnik ili onaj čeških, kineskih i inih proizvođača. Masa tih tvrtki ne planira napasti tržište. Uglavnom je riječ o instalaterskim tvrtkama koje održavaju zgrade. Svatko bi želio dobiti dvije, tri zgrade, odnosno djelić od ukupno 650.000 radijatora. Razdjelnike je dobilo njih 195 tisuća, a preostali ‘razdjelnički’ posao težak je više od 220 milijuna kuna.

Svako malo eksplozira i nezadovoljstvo ljudi koji su nakon ugradnje razdjelnika, za stan od 60 kvadrata, s jednim uključenim radijatorom, dobili dvostruko veći račun za toplinsku energiju. Zakonska obveza za ugradnju sve je bliže (za zgrade koje imaju više od 70 stambenih/poslovnih prostora rok je kraj 2015., a za manje zgrade kraj 2016.), pokrivenost razdjelnicima je mala; tek 30-ak posto, a kazne visoke; za fizičke osobe od 10 do 50 tisuća kuna. Zato ne čudi ni bujanje tržišta, kao ni otpor personaliziranju potrošnje energije. Donedavno nitko nije postavljao pitanje vlastite potrošnje ili stanja zgrade u kojoj živi i ponašanju topline u njoj. A velika je promjena, nekima i šok, u prelasku na sustav stvarne potrošnje jer tada izlazi na vidjelo mnogo toga. Između ostalog, i realno stanje u zgradama koje su u Hrvatskoj većinom građene prije 1987. i imaju slabu ili nikakvu toplinsku izolaciju. Zakonom o tržištu toplinske energije iz 2013. propisano je da su vlasnici stambenih i poslovnih prostora u zgradama sagrađenima prije stupanja na snagu tog zakona dužni, radi racionalnije upotrebe energije, ugraditi razdjelnike ili mjerila za mjerenje potrošnje toplinske energije (kalorimetre) i uređaje za regulaciju odavanja topline (radiatorske ventile). Cijena ugradnje takvih uređaja, prvog uvjeta za veću energetsku učinkovitost, individualno je mjerenje potrošnje energije za stanove koji su priključeni na centralni toplinski sustav. Cijena ugradnje kreće oko 500 kuna po radijatoru, a Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost sufinancira ugradnju kalorimetra ili razdjelnika s 40, 60 ili 80 posto nepovratnih sredstava, ovisno o lokaciji zgrade.

Dosadašnje analize HEP-Toplinarstva, čijih tek 18 posto kupaca ima ugrađene razdjelnike ili kalorimetre, pa i analize tvrtki koje se bave njihovom ugradnjom, pokazuju kako se ukupna količina isporučene toplinske energije u većini zgrada koje su ugradile razdjelnike smanjila od 15 do 35 posto. No ugradnja razdjelnika i termostatskih ventila ne garantira automatski uštedu energije i niže troškove za svaki stan pojedinačno – neki dobiju manje, neki jednake, a neki veće račune.

Kad dođe veći račun, u Bruneti uvijek prvo otklanjaju tehnički problem. – Tek je jedno posto takvih problema. Nakon toga radimo analizu obračuna. Imamo standardni obrazac koji ide korak po korak do konačnog računa, a konačnica je da je uvijek to ta potrošnja i od toga se ne možeš pobjeći. Naši su zaključci da u svakoj zgradi postoji pet do deset posto stanova koji će imati problem zbog prirodnih karakteristika stana – napomenula je Jasmina Mimica.

Naime, na potrošnju toplinske energije utječu način ponašanja svušnika, odnosno podešavanje termostata na radijatoru, prozračivanje prostorija, držanje prozora otvorenih na kip i sl. te položaj i karakteristike stana. Tako će veću količinu toplinske energije potrošiti prostori na sjevernoj strani, zadnjem katu zgrade, iznad nezagrijanih garaža ili prolaza, prostori s lošom izolacijom i nekvalitetnom stolarijom.

Robert Krklec, direktor HEP-Toplinarstva, kazao je da prvi par mjeseci nakon što krajnji kupci uđu u obračun prema razdjelnicima topline zaprimaju povećani broj reklamacija na visinu računa. Ljudi, istaknuo je, često očekuju da će ugradnjom razdjelnika smanjiti svoje mjesečne troškove, a da nisu promijenili način na koji raspolažu energijom, poboljšali izolaciju, stolariju i sl. i bez obzira na činjenicu što je njihov prostor možda na tzv. nepovoljnom mjestu u zgradi.

– Razdjelnici nisu uređaji čijom se ugradnjom automatski postiže ušteda energije, već krajnje kupce motiviraju na racionalno korištenje toplinskom energijom i postizanje energetskih i financijskih ušteda. Oni nisu mjerila toplinske energije, kao što su to kalorimetri, već emitiraju impulse prema količini utrošene toplinske energije na svakom radijatoru. U odnosu na dosadašnji način raspodjele troškova toplinske energije prema površini prostora, svakako omogućavaju pravedniju raspodjelu – pojasnio je Krklec. Napomenuo je da krajnji kupci bez obzira na to što su ugradili razdjelnike i dalje dio toplinske energije plaćaju prema površini jer se na taj način pokrivaju troškovi zajedničke potrošnje energije u zgradi – na vertikalama, u stubištima itd.

Željko Tomasić iz Regionalne organizacije zaštite potrošača svoje zaključke izvodi temeljem žalbi potrošača i uvjeren je da su kalorimetri bolje rješenje. Za razdjelnike kaže da omogućuju malverzacije i da su prijevara na razini EU.

– Zbog jeftinije ugradnje i jednostavnije deklaracije EU dopušta da se razdjelnik upotrebljava kao mjerni instrument u toplinarstvu. Ako grijanje iz radijatora nije dovoljno i dogrijava se nekim drugim izvorom topline koji je topliji od radijatora, razdjelnik će mjeriti i njegovu emisiju. Čak i ako sunce udara u radijator, razdjelnik će izmjeriti veću potrošnju – govori Tomasić. No kalorimetri se ugrađuju u zgrade koje imaju horizontalnu liniju na kojoj su spojeni svi radijatori u zgradi. U većini zgrada u Hrvatskoj sustavi grijanja imaju vertikalne linije, odnosno na jednoj su vertikalni grijanja sve pojedine prostorije u zgradi. Kod takvih sustava grijanja nije moguća ugradnja kalorimetra, a preinake su skupe.

Jedini savjet koji inženjer matematike Aleksandar Hatzivelkos s Veleučilišta u Velikoj Gorici može uputiti vlasnicima stanovima na lošijem položaju jest da poboljšaju energetsku učinkovitost životnog prostora, što će se dugoročno, usprkos inicijalnom trošku, isplatiti. No napomenuo je da postoji i dodatni problem koji u specifičnim okolnostima može izazvati nerealno velike račune, pogotovo za stanove sa slabijom energetskom učinkovitošću.

– Formula prema kojoj se obračunava preraspodjela potrošene energije u zgradi omogućava nastanak anomalija, pri kojima neki stanovi s ugrađenim razdjelnicima mogu dobiti nerealno visoke račune, pogotovo u usporedbi sa stanovima koji nemaju ugrađene razdjelnike topline. Ministarstvu gospodarstva i HERA-i prije dvije godine ponudio sam unaprijeđenu formulu koja ovisno o očitanoj potrošnji na razdjelnicima regulira odnose između računa za potrošnju i kojom je ta anomalija uklonjena. Nažalost, nakon početnog, daljnjeg interesa nije bilo – rekao je Hatzivelkos.

Država je troma, toga smo svjesni, stanovništvo se odavno trebalo educirati, sektor toplinarstva je u lošem stanju, stoga je taj ‘projekt’ osuđen na sporije učenje u hodu.

U Sloveniji su razdjelnici obvezni već nekoliko godina. Regulativa je slična, a sličan je bio i odaziv potrošača, kao i njihovo negodovanje zbog većih računa. – Na početku zanimanje nije ni postojalo, a što su bili bliže krajnjim rokovima ugradnje veći je bio i interes, pogotovo jer su vlasnici stanova željeli izbjeći kaznu. Kad su razdjelnici bili ugrađeni, mnogi korisnici stanova promijenili su stajalište o grijanju. Sada su svjesni da s investicijama u neke druge tehnologije, npr. termostatske setove za radijatore, a pogotovo u rješenja hidrauličkog balansiranja sustava grijanja mogu uštedjeti i istovremeno zadržati komfor – iskustvo je koje iznose u Siemensu.

Vjerojatno će ti procesi biti slični u Hrvatskoj i drugim državama koje idu tim putem. No nakon dvije do tri godine, odnosno sezone grijanja, bit će lakše razumjeti poveznicu između svog stana, navika i potrošnje grijanja.