Investicijska rezignacija

Trebamo njemačku disciplinu, japansku upornost i nordijsku racionalnost, a ne mediteransku ležernost, balkansku ‘snalažljivost’ i orijentalnu raskoš.

Niko još ne zna što nosi nova ekonomska politika, koja se u najavama od dosadašnje razlikuje u nijansama (uglavnom sive). Desna politika lijeve vlade i lijeva politika desne vlade zapravo znače da ćemo se i dalje protiv nevolja koje su nas snašle koristiti jednakim alatima, samo će ‘majstori’ biti (vjerojatno) iz druge tvrtke ili obrta. Možda će i pokrpati neke rupe, ali moramo biti svjesni da će i dalje curiti. Proračunski deficit, statistički ili ne, i dalje će realno rasti; pad prihoda od poreza i doprinosa na dohodak te pad prihoda od PDV-a bez ubrzana rasta gospodarskih aktivnosti rušit će učinke eventualno racionaliziranog, smanjenog trošenja proračunskih sredstava.

Najavljeni IPO-ovi samo služe punjenju proračuna smanjenjem domaćih štednje i seljenjem njezina dijela u dijone HEP-a, HAC-a, ACI-ja itd. Međutim, oni neće pokrenuti ni investicijsku ni osobnu potrošnju. Što će nam onda pokrenuti gospodarstvo? Fondovi EU? A što će pokrenuti projekte koje će oni financirati? Izvoz ili domaće tržište? To vjerojatno ne znaju ni oni koji ih pokreću. Većina su ionako ispunjavaju želja lokalnih zajednica ili ulagača, a ne realna potražnja tržišta i potreba za otvaranjem radnih mjesta.

Od ostalih ekonomskih činitelja vidimo da su kamate pale i da dalje padaju. Nažalost, jednako je tako s cijenama, pa je korekcija tečaja (ne našom voljom) povećala konkurentnost proizvoda i rad, o čemu smo samo mogli sanjati da bismo ga politički mogli provesti. A što je s državom i regulatornim okvirom? Tu nema pomoći fondova EU, a ni Bruxellesa. Sve je na nama i promjene, nažalost, ne prate neke ekonomske činitelje koji nam posljednjih nekoliko mjeseci idu na ruku. Uza sve reforme pravosuđa procesi nisu ubrzani, odluke sudova i dalje su neujednačene, zakoni (kao što je predstečajni) ne provode se i, uza sve druge probleme koje su donijeli, tjeraju poduzetnike (i domaće i strane) na konzervativnost ili odustajanje od investicijskih projekata. Ali da ne po navljam ono o čemu ionako svi govore.

Svaki susret s međunarodnom ulagačkom zajednicom – sudionicima tržišta kapitala i investicijskim savjetnicima – završava jednakom rezignacijom. Ma što nam god političari govorili i ružičasto prikazivali, poslovi i novac zaobilaze Hrvatsku, a u Europi i svijetu ima ga u izobilju. Nakon što prodamo još koji monopol (državni ili privatni), više nas nitko neće niti spominjati, a kamoli ulagati kod nas. Realno nam preostaje da tvrtke suradnjom sa stranim poduzetnicima afirmiraju sebe i svoje proizvode, korak po korak internacionaliziraju poslovanje i postanu sve manje ovisne o politici i hrvatskome gospodarskom sustavu.

Ako netko ima čarobnu formulu, dobro došao; mislim da ćemo se svi složiti o nagradi koju bi trebao dobiti (uključujući i Nobelovu), ali do tada idemo se vratiti radu i stvaranju vrijednosti. Umjesto što svaki dan očekujemo da se nekim velikim potezima riješe naši problemi, treba politikom mravlji koraka mijenjati okolinu i svakodnevnicu. Jedino što moramo učiniti i očekivati od bilo koje vlade jest reforma javne uprave s racionalizacijom regionalne samouprave. Pravosuđe, porezni sustav i smanjenje broja lokalnih samouprava ostali su na popisu ‘to do’ ove ili one vlade. Ukupan je rezultat tih triju činitelja upravo razarajući i posljedica je svakodnevno zatvaranje radnih mjesta ili nedopuštanje njihova otvaranja. Politika mravlji koraka nije populistička i nema mnogo medijskih atraktivnih poteza, ali i kad se ne vidi svaki od tih poteza, sigurno donosi dugoročan rast i stabilnost. Na državnoj razini racionalizirajmo sustav lokalne samouprave, depolitizirajmo gospodarstvo i provodimo zakone. U gospodarstvu svatko oko sebe neka ‘očisti korov i ošiša travu’ te otvori vrata znanju i izvide iz svog dvorišta. Popularizirajmo politiku njemačke discipline u provedbi zakona, japanske upornosti u ostvarenju nacionalnih ciljeva, naravno, nakon što ih donesemo konsenzusom. Ugledajmo se u nordijsku skromnost i racionalnost u standardu, a ostavimo se svoje mješavine mediteranske ležernosti, balkanske ‘snalažljivosti’ i orijentalne raskoši.

Uz našu kreativnost takva politika može dati mnogo bolje rezultate od radikalnih zaokreta koji su politički neprimjenjivi i dokazano (na grčkom primjeru) štetni. Kao što smo u posljednjih dvadeset godina mnogo toga pogrešno napravili, tako bismo u idućih dvadeset godina ipak mogli mnogo toga promijeniti nabolje i onima koji dolaze ostaviti mnogo više od onoga što danas imamo. Što bi rekao jedan naš političar: ‘Idemo delati!’