Upravljanje promjenama 70 posto promjena ne uspije. Izbjegnite zamke!

Unatoč tome što je cilj koji želite postići dobar za organizaciju i zaposlenike, presudna su pitanja koliko ste spremni promijeniti sebe i koliko je svaki zaposlenik na koji se promjena odnosi spreman na promjenu. Tek kada dobijete odgovore na ta dva pitanja, možete početi razmišljati koji je cilj moguće ostvariti. Možda to nije onaj početni, već neki manji, kratkoročan, ali zato prvi u nizu koji vodi prema ostvarenju vizije.

Prijede nego što počnemo razgovarati o promjenama, započnimo jednu vježbu. Ovaj članak ima otprilike 1500 riječi. Da biste ga pročitali, potrebno vam je dvadesetak minuta. Od vas želim da napravite jednu malu promjenu i to samo do kraja čitanja članka. Dakle, napravite sljedeće: premjestite sat/prsten/naručnicu na drugu ruku. Ako sjedite prekriženih nogu, tada zamijenite noge. Ako sjedite ispruženih nogu, tada ih prekrižite. Spremnii? Počinjemo. U današnje vrijeme možemo biti sigurni samo u jednu stvar – da će sutra donijeti neku promjenu. Mijenjaju se proizvodi, kupci, znanja, potrebne vještine. Dolaze nove generacije i donose nove sustave vrijednosti, razvijaju se nove tehnologije i nameću nam neke nove navike. Život svake organizacije neprestano se mijenja. Svakodnevno smo u situaciji da prihvaćamo ili odbijamo promjene, da ih potičemo ili se od nas zahtijeva da ih prihvatimo.

Uzimajući u obzir posljednjih pet vrlo teških godina, s velikom sigurnošću mogu pretpostaviti da smo svi u svojih tvrtkama osjetili veće ili manje organizacijske promjene. Što biste sada rekli kako ste se tada osjećali? Koliko su uspješno tvrtke upravljale promjenama? Vrlo vjerojatno većina vas na oba pitanja dat će odgovor – loše. Istraživanja to došljeno potvrđuju. Sedamdeset posto organizacija neuspješno je u projektima organizacijskih promjena. Navedeni postotak neuspješnosti nije se promijenio posljednjih 40 godina. Također znamo da će promjene u budućnosti biti zahtjevnije od sadašnjih. Zašto? Evo jednog od razloga.

Vratimo se u prošlost. Primjer iz mojeg djetinjstva (solidna prošlost, ali ne baš tako nezamislivo daleko). Nismo imali telefon, što više, u to vrijeme plaćalo se uvođenje telefona u kuću i godinama čekalo da se to i dogodi. Moja je frendica imala telefon. Ja sam skupljala kovanice od dva dinara s kojima se moglo razgovarati tri minute u vrlo smrdljivoj telefonskoj govornici. Danas imam privatni i službeni mobitel, privatnu i službenu mail adresu, Skype, Viber… I ne tako rijetko čeznem za vremenima kada sam bila nedostupna. Svoju djecu, djevojčice vrtičke dobi, nisam učila kako se upotrebljava iPad (to je trebala biti moja igračka), ali one ga ne ispuštaju iz ruku i nemaju apsolutno nikakvih problema s nalaženjem crtica, pjesmica, igrica. ‘Skajpaju’ s tetom Mimi i nikada u životu nisu vidjele telefon s brojčanikom i slušalicom povezanom kovrčavom žicom. I nikada si neće moći predočiti moje priče iz djetinjstva (vjerojatno će im biti jako smiješne). Njih dvije funkcioniraju i razmišljaju na drugačiji način. Kada se jednog dana zaposle, svijet će izgledati opako drugačije. Istu promjenu doživjet će na drugačiji način i predstavljat će drugačije iskustvo od našega.

I danas svaka nova promjena nije svakome od nas jednako teška, logična, prihvatljiva, nužna. Razlozi zbog kojih prihvaćamo ili odbijamo neku promjenu za nas su različiti. Hoćemo li je uistinu i prihvatiti, ovisi o tome koliko smo spremni mijenjati sebe. Jesmo li uistinu toliko fleksibilni, racionalni, prilagodljivi? Hoćemo li napraviti određene promjenu, ovisi i o stajalištima koje prema njoj imamo.

Socijalni psiholog Sherif i Hovland na temelju svojih istraživanja stajališta i mogućnosti njihove promjene pokazali su da svako stajalište možemo zamišliti kao kontinuum/skalu koja ide od ‘za’ do ‘protiv’. U trenutku kada se pojavljuje neka nova poruka, ljudi je procjenjuju i uspoređuju sa svojim postojećim stajalištem i stavljuju na određeno mjesto na skali. Skala se sastoji od tri polja: polja prihvaćanja, polja odbijanja i polja indiferentnosti. Polje prihvaćanja skup je poruka za koje osoba smatra da ih je razumno uzeti u obzir, da su vrijedne našeg razmišljanja o njima. Polje odbijanja sadrži poruke koje su nerazumne ili nepoželjne. Između ta dva polja nalazi se polje indiferentnosti. Sherif i Hovland kažu da su ljudi spremni prihvatiti neke druge poglede, poruke, samo ako se one nalaze u uskom području polja prihvaćanja. Ali ako se poruka nalazi daleko od polja prihvaćanja, tada poruka neće biti prihvaćena. Štoviše, ako je osoba vrlo angažirana u vezi sa svojim stajalištem, smatra ga važnim.

Svaka nova promjena nije svakomu od nas jednako teška, logična, prihvatljiva, nužna. Razlozi zbog kojih odbijamo neku promjenu različiti su za svakoga. Hoćemo li je uistinu prihvatiti, ovisi o tome koliko smo spremni mijenjati sami sebe.