-
U medijima vas nazivaju serijskim poduzetnikom. Što vam je bitno prilikom ulaska u neki posao? Koji kriteriji? Poslovna logika nalaže da bi jedan od najvažnijih kriterija prilikom ulaska u neki projekt trebala biti kvaliteta tima, a često me povuče dobra ideja, što ne bi trebalo biti poslovno dobro. Kada vidim dobru ideju, javlja mi se nada da će taj tim biti dovoljno kvalitetan da tu ideju i izvuče. Privuče me egzotična i jednostavna ideja za koju vidim da ne treba mnogo rada, a pokriva neku usku nišu koja bi mogla biti ljudima zanimljiva.
-
Koje su bile posljednje takve ideje? Posljednja je ‘How to get funded’. Riječ je o aplikaciji za projektni menadžment za one koji žele pokrenuti svoju crowdfunded kampanju. Kada se pokreće takva kampanja, sve izgleda jednostavno. No pravi posao tek tada kreće. Najčešće ljudi počnu čitati razne blogove, forume i knjige. No nijedne ne postoji to sve na jednome mjestu, dakle popis zadataka što se konkretno radi i zašto. Istraživalo se stotinjak takvih kampanja i našao se određeni uzorak i od svake od njih izvukli smo najvažnije. Kako dakle takvi ulagači mogu dobiti novac na takav način. Sve će biti detaljno opisano. Mi ćemo te stvari podešavati s vremenom, ali cilj je na kraju imati aplikaciju koju će izabrati ljudi koji će krenuti u crowdfunding kampanju.
-
Mnogima je teško danas raditi i sa samo jednim projektom. Je li moguće raditi s toliko projekata? Ključno je da je tim na svakome od tih projekata radi samostalno. Mladi startupovi zahtijevaju više mentoriranja. Zato često preporučujem da ti članovi tima prođu edukaciju Founder instituta ili ZIP kako bi stekli dodatna znanja i na kraju došli do Berlina ili Londona, gdje se nalazi veća količina novca.
-
Dva vaša najpoznatija projekta, Trillenium i Once Sport ušli su u fazu u kojoj su dobili strateške partnere. Kako ste došli do te pozicije? Sada već nakon osmogodišnjeg iskustva poslovnog anđela mogu reći da je potrebno pet godina da startup dođe u fazu nakon koje postaje respektabilna tvrtka u svom… Male tvrtke moraju se moći ekstremno brzo otvoriti i zatvoriti te ekstremno brzo moći promijeniti vlasničku strukturu. Kad kažem ekstremno, mislim na nekoliko sati.
-
Neki tvrde da nova digitalna ekonomija ukida radna mjesta, recimo Uber je najavio dolazak u Hrvatsku, zbog čega su se taksisti digli na noge. Ukida li ta vrsta ekonomije radna mjesta? Ne. Naravno da postoji problem onih koji nisu educirani. Danas u Hrvatskoj imamo 350.000 nezaposlenih, ali čak ih 200.000 nema srednju školu. Već danas ih ne možemo zaposlit, uzalud je razmišljati što će biti sutra. Oni su ‘mulj’ radno sposobnog stanovništva koji više nijedne ne možemo iskoristiti. U skladištima morate imati osobu koja ima barem srednju školu jer proizvodi koji dolaze sve su kompliciraniji. Dakle, takvi ni u skladištu ne mogu raditi. Tim ljudima treba pomoći i educirati ih. Kako će društvo rasti i postati specijalizirane, to će biti sve teže sve zaposlit. No ne možemo bježati od toga, ne možemo kočiti razvoj tehnologije.
-
A Trillenium? To je rezultat dvoipolodišnjih pregovora. U organizaciji britanske komore 1. rujna 2013. zajedno s još nekoliko najkvalitetnijih hrvatskih projekata odletjeli smo u London. Tamo sam upoznao dva agenta koja se bave spajanjem i otvaranjem vrata za određenu proviziju i tada mi je cilj bio Harrods. U jednom trenutku otvorio se prostor prema ASOS-u. Tada su tražili nove projekte i od 2000 takvih dva su prošla u užu konkurenciju. Bili smo prvi i zbog nas je dva dana prije otvoren ASOS Ventures, koji je uložio. ASOS je samo prvi kupac i dioničar, a krajnji cilj je od Trilleniuma napraviti uslugu kao što je Amazon Services, gdje će svaki dućan moći otvoriti svoj 3D dućan i jednim klikom instalirati aplikaciju.
-
Kada bi ta usluga mogla zaživjeti prema krajnjem kupcu? Jako je dug taj put. Podijeljen je u dosta faza i bit će jako mnogo testiranja prije nego Trillenium puste van. Završili smo jedno istraživanje, slijede još dodatna. Siguran sam da neće krenuti prije ljeta iduće godine.
-
Zbog prijašnjih uspjeha mogli ste si dopustiti tako dugačak put razvoja projekta. Trillenium je više puta kretao ispočetka. Što možete reći svima onima koji nemaju takav luksuz, a žele razvijati slične projekte? Teško je dati nekakav recept. Najlakše je reći studentima koji završavaju studiranje da krenu u startup-svijet jer su tada njihovi troškovi mnogo manji, jer ih i roditelji mogu financirati. Jer tek se nakon pet godina od takvog startupa možda može živjeti i to treba izdržati. A to se može ako nemate veće obveze, jer ako imate obitelj, šanse su mizerne. Ili, što se često događa, da radite nešto sa strane kako biste mogli zaradivati i uz to pokrenuti neki startup. To često vidamo. Postoje mogućnosti prolaska kroz inkubatore gdje oni daju neki novac, ali to je uvijek vrlo skromno i to nije neki život. Primjerice, neki daju 10.000 eura, a morate živjeti u drugoj državi da biste to mogli iskoristiti. Dakle, taj novac morate upotrijebiti i za startup i za život, što je vrlo teško.
-
U posljednje vrijeme počelo se pričati kako u Hrvatskoj nedostaje kultura prihvaćanja neuspjeha. Vani je neuspjeh jedna od faza poduzetničkog života, a kod nas baš i ne. I Trillenium je takav slučaj. Može li se ta kultura promijeniti? Kad čujem da je netko propao s nekim projektom, pali mi se lampica i želim znati zašto. Zanimaju me detalji. Uvijek će biti onih koji će biti sumnjičivi prema onima koji su propali, ali treba vidjeti što je u pozadini. Ne volim serijske propalitete, pogotovo ako netko iza sebe ima nekoliko uništenih i propalih tvrtki i meni dolazi po novac.
-
Budući da u svijetu postoje milijarde aplikacija, de facto za sve, kako napraviti nešto dobro? To je umjetnost, a primjer je Nanobit koji je nakon sedam lansiranih igara postao stručnjak za to kako izdati novu igru. Njegove igre danas imaju mnogo više šanse za uspjeh nego prve. To da će netko isprva izdati uspješnu aplikaciju rijetko je, gotovo slučajnost. Primjerice, to se dogodilo s PhotoMathom. Bila je slučajnost da je Sabol napravio aplikaciju koja je postala svjetski hit. Stotine aplikacija koje su ljudima zanimljive nisu dobile takvu pozornost i izgubile su se u masi.
Ne smiju biti isti zakoni i za male i za velike tvrtke
Dakle, neke aplikacije uspiju, a neke možda i bolje ne uspiju. Jako je mnogo aplikacija B2B. ‘How to get funded’, primjerice, nije namijenjen običnom korisniku, nego točno određenoj ciljnoj skupini. Morate to znati prije pokretanja aplikacije, a ostalo je klasični marketing. Svaki proizvod koji cilja na biznis mora naći svoju publiku.
Danas su se te ciljne skupine jako suzile. Kod nas je vrlo važno koliko netko ima klikova i tako se određuje marketinška strategija, a ne gleda se uže. Služem se. U marketingu ima jedno pravilo – pucanj iz snajpera ima mnogo jači efekt nego iz automata. To se vidi na Googleu i Facebooku upravo zato što imaju jako mnogo informacija o svojim korisnicima i njihova reklama točno cilja svakoga od njih. Jutarnji ili Večernji u startu usmjeravaju reklame na široku populaciju i zbog toga im je uspjeh 0,1 posto. Dakle, 1000 ljudi vidi reklamu, ali pogode samo jednoga jer nemaju prave informacije o svojim korisnicima. To je kod marketinga odavno poznata stvar. Facebook ima toliku vrijednosti na burzi jer se pretpostavlja da će još točnije moći ‘pogoditi’ korisnike oglašavanjem.
Već je legendaran vaš post na Facebooku o seljenju u Veliku Britaniju zbog bivšeg ministra financija Linića. Što ste u tih godinu dana dobili ili izgubili? Ništa se ne može izgubiti. Troškovi za otvaranje tvrtke u Engleskoj mnogo su niži nego u Hrvatskoj, dobivate globalnu sferu. Veća vam je šansa za uspjeh ako vam tvrtka u nazivu ima Ltd nego d.o.o.. Budući da su startupovi ionako okrenuti globalnom tržištu, reći da ste iz Hrvatske vam je minus. Smatra vas se ‘istočnoeuropjanima’, što nije baš pozitivno. Dakle, pozitivan efekt toga je pozitivan marketing. U Hrvatskoj postoje dobre potpore za poduzetnike, ali ima ih i u Engleskoj. Stvar je samo u tome što nam je svima lakše napisati projekt na hrvatskom nego na engleskom. Sada pišemo projekt za potporu od 400.000 funti, dakle četiri milijuna kuna. Tamo ima novca. Tko nema iskustva, možda bi bilo bolje da ostane ovdje. Meni to nije problem.
Jeste li i druge savjetovali da vas slijede? Svatko mora razmisliti o sebi i svojim mogućnostima. Svaka je priča individualna. U Hrvatskoj su neki porezi i manji nego u Engleskoj. Samo je pitanje jeste li nezadovoljni što ste nepravedno platili kaznu ili preko toga možete prijeći.
Financijski ste situirani, zašto se niste ostali boriti u Hrvatskoj protiv svih uhljeba i problema koje imamo? Može li se to protumačiti kao bijeg? Pa zar nije borba što sam javno istupio i rekao što sam rekao?
Istina, ali otišli ste. Taj čin odlaska dugotrajno je. Ako mi je cilj imati sto tvrtki u životu, one se neće otvarati ovdje. To je isto kao kada kažemo da radimo u Konzumu, a svoje namirnice kupujemo u drugome dućanu. Iako ste upozorili svoje nadređene na neke probleme, a oni ne žele ništa promijeniti, i dalje radite u tom Konzumu i zarađujete svoju plaću, ali ne želite kao kupac svoj novac tamo potrošiti nego negdje drugdje. Jer vas tamo dočekuju kao gostu. Tko je tu kriv? Vi koji ste taj novac samostalno zaradili ili vaš nadređeni?
Činjenica je da je britanski pravni sustav neusporiv s našim. Može li se to iskoristiti i zaobići hrvatski pravni sustav i tamo rješavati tužbe? Dvije su stvari – pravni sustav i porezna politika, odnosno presija. Porezi u Hrvatskoj nisu veći nego u Engleskoj, samo je problem u načinu na koji se ubiru. Ljudi su needucirani, boje se za svoj posao, dobivaju naredbe odozgo. To je na razini zatvora u Guantanamu, gdje nije propisano zakonom koliko se ljudi drži u zatvoru, nego je netko samovoljno propisao odozgo da se te ljude tamo drži u zatvoru. Tako je kod nas u Poreznoj, gdje netko odozgo šapće onima na terenu da se ne vraćaju dok nekomu nešto ne nađu i napišu kaznu. To me jako smeta. A o pravosuđu da ne govorim. Englesko pravosuđe nema veze s hrvatskim i ne može imati. Nema načina da se naše zaobiđe. Tvrtka mora biti osnovana u Engleskoj i imati podružnicu u Hrvatskoj da bi engleski sud bio nadležan. Iako bi bilo zanimljivo vidjeti bi li taj sud uopće primio tužbu protiv naše države.
Možete li sumirati nekoliko stvari koje bi ova vlada ili koja god trebala napraviti za poduzetnike? Prvo i osnovno: moraju se razdvojiti male tvrtke od velikih! To ne smiju biti isti zakoni. Male tvrtke moraju se moći ekstremno brzo otvoriti i zatvoriti te ekstremno brzo moći promijeniti vlasničku strukturu. Mislim na nekoliko sati. Drugo je, naravno, pravosuđe. Očito su svi digli ruke od toga. Bili su neki pokušaji kada je Vesna Škare Ožbolt bila ministrica. Tada su se neke stvari počele mijenjati, ali vidjeli smo koliko je izdržala. Pokazala je da se promjene mogu napraviti. Očito sve ovisi o ministru. Došla je iz manje stranke i mnogo je napravila, a koliko bi tek mogao napraviti ministar koji dolazi iz velike stranke. Primjerice, smanjenje poreza nije bitno. Hrvatske su plaće niže nego vani i konkurentni smo. Problem je sporost administracije. U Engleskoj sam otvorio tvrtku za tri sata. Znamo kako to kod nas izgleda.
Može li startup-scena biti snažniji pokretač gospodarstva? Svakako. Startupovi se vežu uz developere i hardver. To donosi velik novac. Ako startupovi čine dva ili tri posto stanovništva, oni za sobom povlače veliki uvoz novca. Ne mora se 100 posto stanovništva baviti startupovima. Kada bismo dogurali do pet posto, to bi bilo sjajno.
