Podcjenjivanje javnosti

Nedostatak komunikacijske strategije u Vladi rezultirao je otporom javnosti prema gotovo svakom iole važnijem projektu.

Otpor prema projektima kao što su monetizacija autocesta i istraživanje ugljikovodika na Jadranu stvara se jer se javnost prema njima ne počne senzibilizirati na vrijeme. Građane se loše informira i sve ih se češće uključuje tek na kraju projekta, čime se samo otvaraju vrata valu referendum i raznim interesnim skupinama.

• to može pokvariti dobre odnose uspostavljene s lokalnom upravom

• postoji rizik da na taj način projekt bude stavljen pod povećalo javnosti

• dobro organizirana priprema sudjelovanja javnosti stoji i traje (za lokalne i regionalne projekte od tri do pet godina, za velike državne projekte od pet do sedam godina)

• sudjelovanju javnosti često se pridaju osobine ekstremizma s posljedicama kašnjenja provedbe ili zaustavljanja projekta

Plana i programa istraživanja ugljikovodika na Jadranu pokrenut nakon što su sve najvažnije odluke već donesene. I gdje smo trenutačno, osim što smo otvorili vrata valu referendum i raznim interesnim skupinama jer nismo senzibilizirali javnost na vrijeme? Javna uprava je i dalje prebrojna, ali u segmentu zaštite okoliša te rada s javnosti potpuno neobrazovani. Nositelji zahvata su ili operativci staroga kova i/ili u najviše slučajevima na području postupaka zaštite okoliša te rada s javnosti potpuno neobrazovani. Nedostaju komunikacijski stručnjaci i ne postoji komunikacijska strategija na državnom razini, a onda ni na razini Ministarstva i drugih institucija pa sve do pojedinih projekata. Građane se loše informira i sve češće ih se uključuje tek na kraju projekta. Radi se, kako pokazuju pojedina istraživanja, prema tradicionalnom receptu – odluči, objavi, obrani, a pritom najveći je problem kod projekta s utjecajem na okoliš.

Ni zeleni nisu bolji. Profesor Nenad Mikulić, osnivač i predsjednik Skupštine Hrvatske udruge stručnjaka zaštite prirode i okoliša te prokurist konzultantske tvrtke Eko Invest, s velikim iskustvom u brojnim projektima, pojašnjava kako nedovoljna intersektorska povezanost javnog, gospodarskog i civilnog sektora ima za posljedicu održavanje tog tradicionalnog pristupa u donošenju odluka, u kojem u ovom trenutku u Hrvatskoj snažan civilni sektor još uvijek nije partner javnom i gospodarskom, već isključivo njegov kritičar. Smatra da je glavni nedostatak prakse sudjelovanja javnosti nedovoljna priprema i informiranje javnost o razvojnim projektima, što bi trebao biti kontinuirani proces, a posebice u fazi donošenja prostornih planova kada se planira i definira namjena prostora.