Nova Stiglitzova knjiga Robinhudovski recept za poticanje američkog rasta

Kad bi se bīt upravo objavljene knjige nobelovca Josepha Stiglitsa sažela u lako pamtljiv zaključak, bio bi to da je famozni ‘američki san’ mrtav i da ga je zamijenila ‘velika podjela’. Stiglitzov recept u pet točaka iz najnovije knjige ‘Velika podjela’ uključuje: viši porezi za bogate i korporacije, reforma socijalnog sustava i više pomoći siromašnoj djeci, investiranje i veća pristupačnost obrazovanja, znanosti i infrastrukture, pomoć vlasnicima domova umjesto bankama, te podizanje razine zaposlenosti.

Nejednakosti u društvu su očite. Izgledi za zapošljavanje potomaka siromaha koji su vrhunski studenti manji su od izgleda slabih studenata koji su izdanci etabliranih bogatina. No kao i sa svim ostalim herojima današnje liberalne ljevice, nakon takvih zornih dijagnoza Stiglitz zapravo naglo staje. Istina koju malotko od vojske obožavatelja Pikettyja, Stiglitsa, Paula Krugmana i ostalih pripadnika njihova ekonomskog tabora želi čuti jest da oni jednostavno nisu protivnici kapitalizma po sebi. Ne funkcionira baš najbolje, izneseni podaci jesu povezani s tim sustavom, no prema njihovu shvaćanju, sâm koncept nije toliko pogrešan koliko je loša realizacija.

Na-protiv, veli Stiglitz, nije problem u težnji prema slobodnom tržištu, već u manjku poštovanja njegovih pravila, pa bi dobar početak bio ‘natjerati tržišta da se ponašaju kao tržišta’. Nije stoga, ide dalje, toliko ni problem što postoji elementarna nejednakost. Štoviše, ona je esencijalni, sastavni dio sustava koji želi više nagraditi sposobnije i vrednije nego ono čemu ta nejednakost prihoda vodi – sve dubljem raslojavanju društvenih skupina. Djeca bogatih, primjerice, imat će mnogo bolje životne izglede od djece siromašnih, što je negativna spirala koja se s vremenom samo pojačava.

Drugim riječima, sustav nije loš po sebi, loš je zato što ga neke skupine u društvu iskorištavaju za sebe i pokušavaju iskriviti njegova pravila. Čak ni kada Piketty jasno utvrđuje inherentnu povezanost između kapitalističkog sustava i sve veće nejednakosti, rješenja koja nudi flaster su za otvoreni prijelom noge, što je stajalište koje se uvelike reflektira i kod Stiglitsa. Njegova rješenja nisu daleko od Pikettyjevih razmišljanja, on bi prije svega poreznim sustavom intervenirao u nejednakost oporezujući više bogate i kapital te dopunio to uravnoteženijim društvenim sustavom.

Sažeto, osim reforme poreznog sustava suvremena društva moraju osigurati svim svojim građanima jednake izglede jer je njihov izostanak jedan od osnovnih uzroka nejednakosti. To na kraju i nije baš dobro za kapitalizam, sustav koji Stiglitz zapravo želi. Tako Stiglitz podsjeća na to da petina američke djece živi u siromaštvu, da je prosječna nadnica za muškarce koji su napustili školu pala za 12 posto u proteklih 25 godina, a da je istodobno plaća prosječnog direktora (CEO-a) narasla s trideset puta više od plaće radnika na tristo puta.

Ide to i dalje: veličanstvena Amerika, početak i kraj priče o ljekovitoj moći kapitalizma prepuštenoga samom sebi, negdje je u razredu sa svojim zakletim neprijateljima čija uređenja duboko prezire, Rusijom i Iranom, prema razini nejednakosti. Otkako je Thomas Piketty postao Elvis Presley ekonomske znanosti, ‘lijevi’ neokejnezijanski tabor u žestoku je naletu koji ne gubi na zamahu, osim, naravno, u Hrvatskoj, u koju su nedavno stigli libertarijanizam i prvi duhan iz Amerike.

I dok tako kod nas bjesni ‘neoliberalna’ oluja koja se tek treba ispuhati na ‘pravom’ kapitalizmu za razliku od ‘šatro’ kapitalizma, najpoznatiji i najgrlatiji ekonomisti današnjice nastavljaju svojim knjigama lupati po očitim nedostacima suvremenoga kapitalizma. Među njima je i Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade 2001. i nekadašnji ekonomist Svjetske banke, koji je prošli mjesec izdao novu knjigu. ‘The Great Divide: Unequal Societies and What We Can Do About Them’ (‘Velika podjela: nejednaka društva i što u vezi s tim možemo napraviti’) zapravo je zbornik njegovih tekstova objavljenih u Vanity Fairu i New York Timesu proteklih godina i, kao što naslov odaje, bavi se problemom nejednakosti u kapitalizmu koja buja.

S obzirom na to da je kolega Piketty, gotovo jednoglasnim odobravanjem, utvrdio da nejednakost ima neke veze s kapitalizmom, juristički s lijeve strane nastavljaju srčano razrađivati tu temu. Kad bi se bit knjige trebala sažeti u lako pamtljiv zaključak, bio bi to da je famozni ‘američki san’ mrtav i da ga je zamijenila ‘velika podjela’. Ni njemu, naravno, ne nedostaje razornih podataka koje se teško može zaobići pri pisanju pamfleta o nepreglednim čudesima nesputane tržišne ekonomije.

Stiglitz primjećuje da nejednakost izrasla iz gomilanja bogatstva u rukama vrlo male skupine ljudi zapravo ne odgovara ni njima samima. Nije potrebno biti genij za to: takva raspodjela neizbježno vodi u sve slabiji gospodarski rast (smanjenje potrošnje), a on u nestabilnost i osipanje cijelog sustava. Obrnutom logikom, Stiglitz smatra da bi održanje od dijela tog enormnog bogatstva bilo isplativo ulaganje. Najbolji bi u prvi mah izgubili nešto novca, ali veći ekonomski razvoj značio bi na kraju i veći kolač za raspodjelu.

Stiglitz i prijatelji žele asertivniju državu zaduženu za izravnavanje tih krivina kapitalizma, a oni s druge strane, u posljednje vrijeme u defenzivi u razvijenom svijetu, prepustili bi tržištu i pojedincima koji na njemu djeluju da to riješe sami među sobom. No ako se anarhija definira kao izostanak organizirane vlasti, što posljeduje kaotičnim, nepredvidljivim i nekontroliranim ponašanjem pojedinaca i skupina u društvu, onda je, vjerojatno, sasvim logično zapitati se zašto bi se tržište ravnalo po drugačijim pravilima.

Zašto se pretpostavlja da će ti isti pojedinci u okvirima tržišta odjednom samoinicijativno slijediti neka pravila u širem interesu bez prisutnosti organizirane sile ili barem prijetnje njome? Takva pitanja, nažalost, idu dalje od tekstova danas popularnih ekonomista čiji je zahvat mnogo uži i plići. Svi oni koji očekuju radikalno i novo, ostat će, kao i obično, razočarani američkom ponudom. Sustav je, prema mišljenju profesora sa Sveučilišta Columbia, sa svim dobar sam po sebi, postoje ti neki problemčići koje bi valjalo riješiti.

Na kraju krajeva, sam naslov pokazuje opredijeljenost za samo jedan element kapitalizma i njegovu dublju analizu, ne i za razmatranje sustava u cjelini, pa se utoliko Stiglitzu ne može predbaciti manjak apstraktnosti u raspravi. On to i ne želi, svjesno omeđuje prostor u kojem se želi igrati, a taj nije posebno velik. A kad bi se ipak pokušala apstrahirati rasprava koju najnovijom knjigom podgrijava i nobelovac, onda bi se to svelo na sljedeće: jedini razlog zbog kojega nakon desetljeća unisonog obožavanja kapitalizma danas govorimo o njegovim nedostacima, pogotovo o nejednakosti, u tome je što onaj sićušni postotak najboljih polagano istiskuje srednju klasu. Love za njih sve je manje, a i proboj u gornji ešalon sve je teži.

Kad se to počelo događati, rasprava o nejednakosti, pa onda i upitnoj prirodi kapitalizma, ušla je u intelektualni ‘mainstream’ Zapada. To nikad i nije bila načelna zabrinutost o dobrom i lošem, samo zabrinutost srednje klase za svoj položaj unutar sustava koji ju je počeo gurati u nižu ligu. Oni u najnižem ešalonu tu su, u tradicionalnoj maniri, samo kolateralni predmet rasprave. Stiglitzov odgovor u nedavnom intervjuu u povodu izlaska knjige implicira točnost te teze. ‘Od početka stoljeća čak i obrazovanim ljudima ne ide baš dobro. Dobro im je samo u odnosu na one koji nemaju fakultetsko obrazovanje. Oni bez tog obrazovanja doživjeli su istinski pad nadnica, a oni s fakultetskim obrazovanjem drže glavu iznad vode’. A to je već problem.

Osobna prodaja sve je više savjetodavna. Prodavač bez potpore ICT-a manje je produktivan i tako manje konkurentan od onoga koji ima takvu potporu. Što još čini uspješnu prodaju, možete čuti na Liderovoj konferenciji 22. svibnja u Hypo centru u Zagrebu. Uspješna prodaja počiva na zadovoljavanju potreba kupaca; na isporuci superiornih vrijednosti i usluge u odnosu na konkurentska poduzeća. Očito je riječ o integriranom naporu cijelog poduzeća, pri čemu prodajno osoblje može biti bitan čimbenik u ostvarivanju boljih poslovnih rezultata i postizanju liderške pozicije na tržištu.

Pri tome valja imati na umu da postoje i bitne razlike u prodajnoj organizaciji, tehnikama i nastupu ovisno o tome radi li se o prodaji poslovnim korisnicima (B2B) ili krajnjim potrošačima – fizičkim osobama (B2C), kao i o vrsti proizvoda/usluga koje se nude s obzirom na cijenu i kompleksnost, što će uvelike utjecati na mentalnu uključenost kupca u kupovni proces. Kako su poslovni procesi sve više automatizirani i informatizirani, tako i prodaja slijedi ili u nekim segmentima predvodi takve trendove. Prodavač bez potpore ICT-a manje je produktivan i time manje konkurentan od onog koji takvu potporu ima.

Osobna prodaja na poslovnom tržištu sve je manje transakcijska, a sve više savjetodavna. Dakle, fokus je na uspostavi partnerskih i dugoročnih odnosa s kupcima temeljenih na povjerenju. Upravo smo zato mi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokrenuli jedinstven sveučilišni poslijediplomski studij u regiji.