Nije se dogodilo jednom investitoru da se iznenada pojavio netko tko je tvrdio da je zemljište na kojem želi graditi zapravo ‘vlasništvo njegova pokojnog djeda’. I nije važno je li to istina jer dok traje sudski postupak – investicija je propala. To se može spriječiti, samo se treba kroz šumu propisa probiti do onoga pravog.
O problemu sa zemljištem na Šolti neslužbeno smo saznali dva podatka – jedan pozitivan i jedan koji izaziva očaj, koji gotovo poništava onaj pozitivni. Pozitivan je da je sklopljena nagodba kojom je država pristala priznati pravo vlasništva investitoru koji je prije više godina kupio od jedinice lokalne samo-uprave to zemljište i uredno ga platio, a država je naknadno tražila poništenje ugovora jer da je to državno vlasništvo. Podatak koji izaziva očaj jest da je ista ta država proglasila zemljište u blizini hotela s malo stabala koja teško mogu objasniti status šume kao kulturnog dobra. To je status koji znači da gotovo nikakav zahvat ondje nije moguć, pa ni onaj logični – dopustiti vlasniku da dopuni turističku ponudu hotela čuvajući okoliš i otvarajući rada mjesta. To je također status koji još nije određen na takvoj lokaciji.
72.i 73. Zakona o zemljišnim knjigama omogućava se svakom vlasniku svake nekretnine da zatraži i postigne zabilježbu namjere da navedenu nekretninu založi kako bi se za budućega hipotekarnog vjerovnika osnovao prvenstveni red za hipoteku kao založno pravo i/ili zatraži i postigne zabilježbu namjere da navedenu nekretninu proda kako bi se za budućega kupca osnovao prvenstveni red za pravo vlasništva. Ako je riječ o hipoteci, treba odrediti i koliki je iznos tražbine.
