Opasne igre novoga saudijskoga kralja na dvoru i u susjedstvu

Na vlast je došao nakon smrti kralja Abdullahe bin Abdulaziza al-Sauda u siječnju i vrlo brzo iznevjerio nade da će biti umjeren vladar sklon promjenama i rješavanju problema dijalogom. Mnogim smjenama u vrhu vlasti i postavljanjem ljudi iz svoga klana počeo je osiguravati svoju nasljednu liniju, a onda je poveo rat protiv pobunjenika u Jemenu. Premda Saudijskoj Arabiji ne nedostaje novca, i vjerojatno i neće tako brzo, velik pad cijene nafte i skup rat znače diranje u rezerve.

Saudijska Arabija u proteklih nekoliko tjedana prošla je više promjena nego u zadnjih nekoliko desetljeća. U zemlji u kojoj je nafta glavna, ne-rijetko i jedina tema, barem što se ostatka svijeta tiče, stvari su se naglo počele mijenjati smrću kralja Abdullah bin Abdulaziza al-Sauda u siječnju, nakon čega je bogatu kraljevinu umučenu u dvorske spletke u najboljoj maniri srednjeg vijeka preuzeo njegov brat Salman bin Abdulaziz. Novom kralju najvećeg proizvođača nafte na svijetu nije dugo trebalo da demonstrira za tamošnje uvjete revolucionarno drugačiji stil upravljanja od svojih prethodnika, ali ne na način na koji bi to razvijena društva željela. Sasvim netipično za konzervativnu i opreznu kuću Sauda, koja se u vođenju vanjske politike uvijek više oslanjala na suptilnije metode usmjeravanja događaja u željenom pravcu, pokrenuo je izravnu intervenciju u susjednom Jemenu, najsroša- nijoj zemlji Bliskog istoka.

Sjedeći iznenađujući potez bila je smjena polubrata Mukrina, jednog od sinova osnivača kraljevstva Abdulaziza al-Sauda, s mjesta prestolonasljednika potkraj travnja i postavljanje nećaka Muhameda bin Najefa umjesto njega, a na treću poziciju u nasljednom redu instalirao je vlastitog sina Muhameda bin Salmana, ministra obrane. Još je nejasno što leži u pozadini Mukrinove smjene, tvrdnje kako je to sâm želio ne zvuče uvjerljivo, no naglašanja činjenicu da mu je majka jemenska robinja smatraju znakovitom (bio je uvijek svojevrsna crna ovca kraljevske obitelji). ‘Odlučili smo odgovoriti na zahtjev Njegove Visosti da bude smijenjen s pozicije prestolonasljednika’, stajalo je u izjavi s dvora medijima. On bi, naime, bio prvi prestolonasljednik u povijesti kraljevstva osnovanoga 1902. (unifikacija je trajala od 1902. do 1932., kad je službeno proglašena moderna Saudijska Arabija) koji je sâm zatražio razrješenje s te ‘dužnosti’.

Osim toga smijenjen je i ministar vanjskih poslova princ Saud al-Faisal, koji je tu dužnost obnašao još od 1975., a na njegovo mjesto došao je dotadašnji veleposlanik u Washingtonu Adela al-Džubeir, u posljednje vrijeme zadužen za ‘promoviranje’ (opravdavanje, preciznije) saudijske intervencije u Jemenu. Od drugih promjena koje je kralj proveo valja spomenuti i eliminaciju jedine žene u višem ešalonu saudijske vlasti, zamjenice ministra obrazovanja zadužene za žene Nore al-Fajez. Njezin grijeh zagovaranje je tjelesne kulture, na što ultrakonzervativni i utjecajni vahabiti gledaju s prezirom.

Većina Salmanovih poteza otkako je preuzeo vlast upućuje na kontrarevoluciju i poništavanje i onih par sićušnih ‘reformi’ koje se pokušalo uvesti za Abdullahe. U tom nekad teško raspletivom klupku dinastičkih odnosa i dvorskih intrig Muhrina se doživljavalo kao potencijalnog reformatora, doduše u okviru mogućnosti, a Najef, ministar unutarnjih poslova, slovi kao pripadnik tvrde linije i čiji CV govori mnogo o njemu. Najef je prije desetak godina uspješno ugušio pokušaj al-Kaidine destabilizacije kraljevine i zabavljivanja vladajuće dinastije, preživio je nekoliko atentata, a otac mu je bio poznat kao ‘crni princ’ zbog svojih reakcionarnih stajališta. Uvedene promjene, nagađa se, najviše su dirigirane ratom u Jemenu, koji se ne razvija u željenom cilju, i željom za utvrđivanjem nasljedne loze aktualnoga kralja. Usprkos snažnom bombardiranju iz zraka, pobunjenički Huti napreduju i sada izravno ugrožavaju i teritorij Saudijske Arabije, a Saudijci zasad nisu posebno raspoloženi za kopnenu intervenciju, koja bi nesumnjivo odnijela mnogo ljudskih života. S druge strane, preslagivanje označuje daljnju konsolidaciju moći obiteljske linije aktualnoga kralja, koja je pod njegovim prethodnikom bila pomalo marginalizirana.

Mnogo zanimljivije je iz perspektive svjetske ekonomije, u velikoj mjeri ovisne o ekonomiji i općem stanju u toj tvrdokornoj vjerskoj kraljevini, odvajanje državne naftne kompanije ARAMCO od ministarstva nafte, provedeno nekoliko dana kasnije, potez koji se povezuje sa sve skupljim ratnim operacijama i padaćom cijenom nafte. Analitičari su poseban interes obratili na imenovanje šefa ARAMCO-a Ka-ilda al-Falihia predsjednikom te državne kompanije i ministrom zdravstva, što nije nimalo nevažno jer je tu funkciju dotad obnašao ministar nafte Ali al-Naimi. On je bio ključan u saudijskoj odluci da ne smanjuje proizvodnju nafte kako bi se zaustavio pad cijene nafte na svjetskom tržištu potkraj prošle godine. Prema svemu sudeći, njegov je plan niskim cijenama nafte pokušati izgurati konkurente s tog tržišta, pogotovo Amerikance i Kanadane, koji eksploatacijom škriljevca ozbiljno ugrožavaju saudijsku poziciju. S obzirom na to da je to još skup proces, niska cijena nafte čini ga neisplativim pa Saudijci pokušavaju izmori konkurenciju, što stoji. Ministarstvo financija predviđa povećanje proračunskog deficita.

Premda Saudijskoj Arabiji ne nedostaje novca i vjerojatno ni neće tako brzo, iznimno mlada nacija (dvije trećine populacije mlađe je od 30 godina) treba radna mjesta, a velik pad cijene nafte značio je istresanje novca iz madraca. Ekonomski indikatori u svakom slučaju daleko su od loših. Svjetska banka procjenjuje gospodarski rast za ovu godinu na 4,1 posto (neke procjene ipak idu znatno niže i kreću se oko dva posto), BDP po stanovniku (paritet kupovne moći) u prošloj je godini bio oko 52 tisuće dolara, stopa nezaposlenosti drži se na solidnih 5,7 posto, inflacija je oko dva posto, a s deficitom se ne moraju toliko opterećivati još neko vrijeme – državni investicijski fond raspoloži sa 733 milijarde dolara. Dugo ročni je problem velika ovisnost o izvozu nafte, koja je u prošloj godini činila 89 posto ukupnih prihoda, nešto što unatoč velikim ulaganjima po cijelom svijetu kraljevina nije uspjela previše promijeniti.

Odnosi u regiji vjerojatno su među najkompliciranijima na svijetu, ali, u najjednostavnijim crtama, Saudijska Arabija za svoga najvećeg neprijatelja smatra Iran, zemlju u kojoj vlada šijitska verzija islama, za razliku od Arabije, gdje su većina suniti. Imajući to na umu, lakše je i razumjeti zašto je sasvim neočekivano zemlja nevična vojnom interveniranju odlučila bombardirati pobunjenike u Jemenu. Hutiji, koji se bore protiv predsjednika Abd al-Raba Mansura al-Hadija, u međuvremenu izbjeglog u Saudijsku Arabiju, prihvaćaju šijitskoj struji i, prema svemu sudeći, primaju pomoć od Irana, no čak i uz taj podatak vrlo je neobičan i izravan angažman Arabije u Jemenu.

Iako se velik dio svijeta grozi otvorenog i drskog napada na drugu suverenu državu, glasnijeg protivljenja s inače grlatog Zapada nije bilo. Što vrijedi za Rusiju, ne vrijedi za ‘prijateljsku’ Saudijsku Arabiju. Doduše, da Saudijci postaju mnogo agresivniji u zaštiti suniteske vlasti u regiji, postalo je jasno još 2011. kad su, također bez većih prigovora Zapada, ušetali vojskom u susjedni Bahrein ugušivši ondje famozno arapsko proljeće kojem su istodobno zapadni mediji pisali oduševljene panegirike. Cilj je opet bio zadržati na vlasti sunite, inače manjinu u toj zemlji. Jednakom logikom vođe se u slučaju Sirije, gdje vlast drži Bašar al-Asad, načelno također šijit (alavit, podskupina šijitske frakcije). I on se oslanja na pomoć Irana, pa su razlozi saudijske želje da ga sruše vrlo jasni. Za novoga kralja u početku se oprezno nagađalo da će nastaviti ‘reforme’ koje je plaho pokrenuo njegov prethodnik, ali najnoviji razvoj događaja to baš i ne potvrđuje. U najviši razred vlasti postavio je mladu generaciju i učvrstio svoju nasljednu liniju, ali prema onome što se zna, ne čini se da su izgledne veće promjene u vođenju iznimno konzervativne monarhije. To se posebno odnosi na status žena u tamošnjem društvu, koje, osim što ne smiju sjesti za upravljač, moraju uvijek imati muškog ‘skrbnika’, bilo da je riječ o mužu, ocu ili čak sinu. No ljudska prava u zemlji saveznici Zapada, iako je riječ o krajnje nastranom obliku saveznosti, nisu na vrhu jezika zapadnih lidera. Slučaj Švedske, koja se u posljednje vrijeme drznuo izraziti prezir prema Saudijskoj Arabiji u nekoliko navrata pa ostala prilično osamljena u tome, jasno govori koliko se zapadne zemlje istinski brinu za stanje ljudskih prava i poštovanje međunarodnoga prava.