Slatku tvornicu Medenko u Samoboru otvorila je u rujnu 2014., dakle tek prije devet mjeseci, ali vlasnica Ivana Baković priznaje da ni sama nije očekivala da će njezina ideja i proizvod biti tako brzo prepoznati, pa i obožavani.
Ime Medenko, iako dosad ni kune nije uložila u marketing, već je postalo brend među širim krugom sladokusaca iz Samobora, Zagreba, Zeline, Osijeka te Slovenije koji na Medenkovim stranicama na Facebooku ostavljaju komentare poput ‘Hvala vam na originalnosti i odvažnosti u srcu grada kremšnita’ i slične. U Medenkovoj sladolednoj škrinji vrte se zasad 22 uglavnom neobična okusa, ovisno o sezonskim smjenama voća, začina i povrća.
Riječ je o okusima poput cikle i maka, špinata i borovnice, lincera s narančom i bademima, mrkve s domaćim keksima, čokolade i samoborskog bermeta, đumbira i rabarbare, dakako, i pet vrsta čokolada, vanilije te kave. Međutim, gastronomsko tajne (osim recepta koje skinula s interneta i preradila) u ovom poslovanju zapravo nema. Ivana Baković pronašla je dobre omjere začina i okusa i sve ih ugradila u visokokvalitetnu sladolednu bazu koja se svakog jutra priprema od lokalnih kvalitetnih namirnica.
Svoj proizvod nudi u srcu grada s cjelogodišnjim turističkim prometom, vikend-odredištu većine Zagrepčana. Mala, tek otvorena tvrtka ostvarila je 127 tisuća kuna prihoda u posljednjem kvartalu lanjske godine. Medenko nije samo slastičarnica jer je već četiri mjeseca nakon otvorenja redovitu ponudu od pet dnevnih kolača, svježih sokova te desetak sladoleda obogatila paketima od 0,5 litara sladoleda za van, odnosno pintama. Da stvar bude zanimljivija, 37-godišnja Ivana Baković tek se prije dvije godine prekvalificirala u slastičarku, inače je po struci inženjerka agronomije te se donedavno punih 15 godina bavila cvijećem i poljoprivredom.
Dolazi iz obitelji kojoj poduzetništvo nije strano. Štoviše, kći je Mladen Baković, vlasnika MBM-a, najveće hrvatske tvrtke za proizvodnju i distribuciju cvijeća. Radeći u MBM-u, svladala je sve strane posla, od stručnih do menadžerskih vještina jer su njezini roditelji smatrali da je za nju, kao i za tvrtku, jedino korisno upoznati sve strane biznisa, bez posebnih privilegija. S vremenom se profilirala kao krajobrazna inženjerka. No, zanimljivo, i danas kaže: ‘Nikad mi nije bila ideja napustiti poljoprivredu, zato je i nisam napustila.’
Istodobno s Medenkom, naime, pokrenula je mali OPG pokraj Samobora na kojem uzgaja razno samoniklo bilje, bazgu, matičnjak, šipak, koprivu koje sve prema potrebi upotrebljava za sladoled, kolače ili sokove. A upravo ovih dana priprema dio zemljišta za sadnju malina, kupina i jagoda. Jednog će dana, napominje, možda i cvijeće s OPG-a postati začin novih vrsta sladoleda.
- Već osam godina živim u Samoboru i doista ga volim – govori rođena Zagrečanka – pa sam tako, razmišljajući o vlastitom poslu, željela da od njega imaju koristi i grad i zajednica, da osimlim nešto čega nema, a mogla bi postojati potražnja, a da me to ne odvede predaleko od poljoprivrede i biljaka jer one su moja prva ljubav. Jasno, imalo je veze i to što volim jesti i kuhati i nisu mi nepoznati brojni egzotični okusi, ali dok nisam donijela poslovnu odluku, nisam imala iskustva s izradom sladoleda – objašnjava.
No imala je internetsku tražilicu i proučila je sve što se ondje može naći o pripremi i izradi domaćeg sladoleda bez industrijskih aditiva. Napravila je i analizu projekta i uvjerila se da samo nekoliko slastičara na tržištu proizvodi vlastitu svježu sladolednu bazu, a ne nabavlja je kao većina od talijanskih industrija, i to joj je dalo vjetar u leđa.
Mnogi su je nastojali obeshrabriti navodeći veliku domaću industriju kao glavnu suparnicu, no ona je bila uvjerena, a i danas je, da priprema proizvod drugačiji ne samo od industrijskoga nego i od onoga u većini naših slastičarnica te da će kupci to prepoznati. I prepoznali su, možda ne to da Bakovićeva ne dopušta da u njezinu sladoledu udio volumena u odnosu na težinu premaši dvadeset posto, ali kvalitetu jesu.
A informacije radi, u industrijskom je taj omjer čak do osamdeset posto volumena u odnosu na težinu (što se postiže raznim emulgorima), a kod prosječnog obrtničkog omjer je pola-pola. Međutim, Ivana inzistira na kvaliteti dostupnih cijena, zato njezina kuglica stoji osam kuna. Potpuno komercijalna cijena bila bi viša, ali, kaže, to je previše za hrvatsku kupovnu moć. Upravo zato ne upušta se u izradu ekosladoleda jer bi imao astronomske cijene, najmanje petnaestak kuna za kuglicu.
Kad je riječ o kvaliteti namirnica, nije spremna na kompromise pa jaja nabavlja od Farme Lukač, mljeko i mliječne proizvode od Mljekarstva Veronika, a većinu okusa, začina, dodataka od lokalnih samoborskih proizvođača. Najsnažniju suradnju stvorila je s vlasnicima pržionice Cogito Coffee, s kafićem u centru Zagreba; ona od njih nabavlja kvalitetne ‘fair trade’ kave i čajeve, a oni od nje uzimaju sladoled te je tako reklamiraju u metropoli.
Istina, bez potpore obitelji, naglašava, teško bi se odlučila za taj skok u nepoznato, no pomoć nije bila financijska. – Sastavila sam kvalitetan projekt s temeljem i iscrpnom dokumentacijom i projekcijama te zatražila novac od HBOR-a. Srećom, dobila sam kredit od 240 tisuća kuna iz ‘Programa za žene poduzetnice’ da bih opremila pogon, dakle za nabavu pasteurizatora, stroja za izradu sladoleda, šokera, hladnjača, a već pripremam papire za ‘Poduzetnički impuls’ jer se nadam kreditu od novih 150 tisuća kuna za proširenje skladišta i nove hladnjače s obzirom na to da je potražnja mnogo veća nego što sam planirala u prvim godinama.
A sva ta sredstva treba sljedećih godina vratiti i pri tome plaćati i najam slastičarnice i obližnjega proizvodnog pogona – dodaje Ivana Baković, priznajući da je jedina njezina prednost u odnosu na druge poduzetnike koji prvi se put upuštaju u posao bila spoznaja da ako ne uspije, može računati na posao u obiteljskoj tvrtki. Istodobno čini sve da takvu potporu nikad ne treba zatražiti.
Njezin je plan bio polako osluškivati stanje na tržištu pa tek onda krenuti u proizvodnju pakiranih sladoleda za van. Početni je plan bio prilično konzervativan, s opreznim planom razvoja, ali praksu ju je potpuno demantirala. Već u prvim mjesecima potražnja je rasla iz dana u dan. Prvi paketi, već spomenute pinte, počeli su se pripravljati prije pet mjeseci, a uskoro uvodi pakete od 250 mililitara kako bi ljudi mogli sa sobom poijeti više različitih okusa. To znači da će morati povećati proizvodnju od trenutačnih petsto litara sladoleda na mjesec.
Upravo razmatra mogućnosti otvaranja prodajnog mjesta u Zagrebu, jednostavno zato što svaki dan odgovara na pitanja kad će se njezin sladoled ondje moći nabaviti. Ipak, priznaje, ulazak u Zagreb, mnogo prije negoli se ikada nalaža, pomalo je velik zalogaj – i zbog konkurencije, cijena najma lokala na dobrim lokacijama i njezina zasad nedovoljnog pro-računa za ikakve marketinške akcije, osim onih na Facebookovim stranicama. A koliko je god ponosna, pa i zburnjena brzinom zbijanja, priznaje da čezne za jednim slobodnim danom, radnim danom kraćim od šesnaest sati i barem dvosatnim šetnjama šumom sa psima, jedinim pomalo zanemarenim žrtvama svoga slatkog startupa.
