Put od godine dana do građevne dozvole za tipskih 30 kvadrata

Dobivanje dozvole za asfaltiranje parcele i postavljanje izložbenog prostora jednako je kao ono za gradnju nebodera, a dokumentacija je narasla do pola metra. Uvijek kad pomislim da sam doživio sve od hrvatske administracije i njezina tremanja prema gospodarstvu, prevarim se i nađem na nov biser, zapravo biser koji svi prihvaćaju zdravo za gotovo, nešto što smatraju normalnim, prihvatljivim i više se nitko i ne bori protiv toga, opće je stajalište da to tako treba biti. E, pa ne treba i ne smije. Prije godinu dana svoje smo prodajne operacije odlučili proširiti na Rijeku. Kad smo napokon pronašli prostor pogodan za prodaju rabljenih vozila, počinje potraga za građevnom dozvolom, i to u zoni ‘bez repova’ predviđenoj za navedenu djelatnost. Riječ je o parceli od 1500 četvornih metara koje planiramo samo asfaltirati i postaviti tipski izložbeni prostor od 30 četvornih metara, što je, naravno, s aspekta gradnje jednostavno da jednostavnije ne može biti.

Ali ne! Postupak je jednak kao da gradimo neboder ili, ako baš hoćete, visina potrebne dokumentacije nevjerojatnih je pola metra. Zašto vam pišem o visini? Pa, zapravo, zato što, ako ste investitor u Hrvatsku, sve dozvole, mišljenja i odobrenja morate pribaviti sami. Samo da biste prikupili razna odobrenja, najčešće od državnih tijela ili tvrtki povezanih s državom i jedinicama lokalne samouprave, potrebno je u najboljem slučaju 4-5 mjeseci, a nakon toga možda, ali možda, sve je spremno za dugoočekivanu dozvolu. Napokon, tada ćete zapeti na detaljima zbog kojih će vam dokumentaciju vraćati na ispravke koji su toliko besmisleni da s pravom mogu reći da državni uredi rade sve samo da otežaju posao. Aktivnost ili želja za pomoć ondje ne stanuje. I tako prolazi vrijeme. Nakon šest do sedam mjeseci ulazite u finiš. Tada pak uvijek dočekate barem jedan godišnji odmor odgovornih ljudi, možda i bolovanje, prema potrebi do još jednog vraćanja čisto zato što se može. Nakon deset mjeseci stiže odgovor: ‘Imate sve sada, ali ima dozvola koje čekaju još od 2013., zato još niste na redu.’ E, tu posežemo za pritiskom na ‘šefove’. Zaboga, imaju li te osobe ‘šefove’? Nakon godinu dana dozvola je u rukama, dozvola u osnovi za parkiranje i tipski objekt. Sve u svemu, užas, ali još je veći užas to što se dio vas čitatelja sigurno pomirio s takvim stanjem stvari. Dio je možda rekao i sljedeće: ‘Pa što, ja sam čekao pet godina i još nisam dobio dozvolu!’ Ja se ne mogu pomiriti s tim jer to je stanje svijesti, stanje odnosa države prema gospodarstvu. Iskreno, ne vjerujem nijednomu ministru da će to promijeniti, mislim da su ili nesposobni ili kukavice ili ih nije briga. S time da se najviše bojim ovoga posljednjeg. To je, zapravo, zarazno i može inficirati cijeli sustav ili ga je već inficirao.

Uvijek se postavljam u položaj stranog investitora koji ima izbor, izbor kamo će uložiti svoj novac. Zašto bi ulagao u Hrvatsku ako ni nama nije stalo? Pardon, stalo nam je protokolarno ili načelno, ali sve što je izvan toga pokazuje upravo suprotno. Jednostavno nismo stvorili mehanizme koji bi se borili protiv naslijeđa ravnodušnosti u administraciji. A što bih ja napravio u njihovu položaju? Za početak, loša je vijest da su potrebni nevjerojatna sposobnost sagledavanja šireg konteksta i stvaranje zakonskih mehanizama koji će se baviti tom tematikom do najniže administrativne razine. Treba hrabrosti jer će biti otpora na svim razinama, tisuću razloga zašto ne može funkcionirati u novom poretku, ali samo jedan razlog zašto nešto napraviti, a to je novo stanje svijesti u državnoj administraciji. Zamislite državnu administraciju koja postaje aktivna na svim razinama, pomaže investitoru, sama se bori za investiciju i traži kako nešto ubrzati, napraviti bolje, administraciju kojoj je stalo. Dok ne dođete do te točke, besmislene su rasprave zašto je Slovačka uspjela i od kada Poljska ima takav gospodarski rast. Razgovarao sam s jednim velikim investitorom iz EU. Na pitanje zašto nije razmišljao o Hrvatskoj, odgovorio mi je iskreno: ‘Ne znam’ i nastavio, ‘drugima je samo bilo više stalo’. Borili su se za njegovu investiciju, obijali njegova vrata i pokušali prodati svoju ideju. ‘Vi niste ni došli.’ Zanimljivo, zar ne? Možda i bolje da nismo došli jer bi na kraju naišao na probleme koje sam vam opisao. Trebamo najprije sve počistiti, stvoriti okružje na svim razinama da nam je stalo. To je težak posao, težak, i nije za jedan mandat vlasti. Potreban je konsenzus na široj razini. Jesmo li spremni za njega?