Kombi. Devetoro ljudi. Pet dana. Split – Tirana – Skopje. 1800 kilometara. Može. Cilj nam je zapravo bila Makedonija i uopće avantura vožnjom kombijem. Od prijatelja smo se naslušali o toj divnoj zemlji i bez pretjerivanja ispunila je naša očekivanja. No Albanija nam je trebala biti samo prolazna destinacija na odlasku i povratku s jednim noćenjem. Ispalo je potpuno drugačije. Imali smo u glavi samo predrasude na temelju onoga što smo znali o toj zemlji. Naime, nakon četrdesetogodišnje diktature komunističkog vođe Envera Hoxhe tek je 1991. Albanija otvorila svoje granice, napokon otkriviši iznimno loše ekonomsko, kulturno i društveno stanje dekadama potpuno izoliranog stanovništva.
Jedna je od najvažnijih ostavština tog ekscentrika 600.000 bunkera, čiji su inženjeri nakon završetka gradnje obvezno morali proći ‘testiranje’. Naime, bunker je bio granatiran s projektantima u njemu te ako bi ‘preživio’ Hoxhine granate, preživjeli bi i inženjeri i to bi značilo da je propisno projektiran i sagrađen.
Od devedesetih do danas ta je država doslovno, izašavši iz bunkera na čistinu, doživjela pravu ekspanziju u svakom segmentu. Tih su godina radno sposobni odlazili na rad u Italiju, što nije čudan odabir s obzirom na dugogodišnju povezanost Albanije i Italije tijekom dvaju svjetskih ratova prošloga stoljeća. Svakako, danas se u Albaniji među starijima nerijetko čuje talijanski, a mlada se populacija, pogotovo u Tirani, bez problema služi engleskim jezikom.
