Guranja na automobile, tako da znalcima školske vožnje nema mjesta u Tirani. No na sreću naš je Mario odmah prihvatio tirsanska prometna pravila i bez posljedica nas je doveo pred hotel koji izvana izgleda sasvim pristojno. No dovršavao se za sezonu tako da smo do soba mogli jedino dizalom, jer stubište se još gradi. Interijer apartmana sreden je od glave do pete. Kožnate garniture nalik onima iz kasnih osamdesetih, robni namještaj od punog drva, sve u mahagoniju, popločano kamenom. Ali zato je voda u kuponici tekla kap po kap i to iz golog crijeva.
Budući da smo bili goništeni adrenalinom, a ne umorom dvanaestosatne vožnje, izasli samo odmah van. Trudili smo se taksistu objasniti gdje idemo, ali nije govorio engleski. No u tom času pored nas zastao je čovjek želeći nam pomoći. Tako nas je Edi, Albanac s višegodišnjim iskustvom života po bivšoj Jugoslaviji, odveo u noćni život. No, odmjerivši nas, čuvari nas nisu htjeli pustiti unutra, jer smo tako iscrpljeni više sličili albanskim vozačima trokolice nego turistima iz neke ‘europske’ zemlje. Na Edijev nagovor, ipak smo se ubacili u klub među itekako skockanu albansku elitu, u potpuno drugačiju strukturu ljudi od one koju smo sretali tijekom putovanja do Tirane. Nismo bili očarani muškim dijelom, ali su Albanke zbilja zgodne i lijepo. Jedan je od prvih tabua koji smo razbili u razgovoru s Edijem, ali i u noćnom izlasku stroga religioznost i konzervativnost tog naroda. Albanci su religiozno neopterećeni, jer su u toj zemlji prisutne i muslimanska i katolička i pravoslavna vjera. Mnogo više, kaže, imaju problema kako se integrirati u današnji svijet nakon toliko desetljeća izoliranosti, nego što se brinu o vjeroispovijestima.
Ujutro smo krenuli obilaziti grad. Centar je grada prekrasan. Pun zelenila, života, poslovnih zgrada i znamenitosti. Tirana s okolicom ima nešto više od milijun stanovnika, a ostatak Albanije još dva milijuna.
Glavni Trg Skenderbeg, koji je ime dobio prema nacionalnom junaku u obrani od Osmanlija Juraju Kastriotu Skenderbegu, izvanredno je sreden. Bez obzira na to što je nakon njegove smrti Albanija od 1479. potpuno potpala pod osmanlijsku vlast i bila islamizirana, Skenderbegove statue mogu se naći na svakom koraku. Čak se i nacionalni konjak zove njegovim imenom, a cijeni se oko 625 albanskih leka, što je oko pet eura. Uz glavni trg ukrug su smješteni Opera, Nacionalni povijesni muzej, Justinijanova tvrđava, džamija Ethem Bey, Toranj sa satom, Nacionalna banka Albanije, ulice puno dućana, kafića, restorana, tako da je bilo nevjerojatno povezati ulazak u grad dan prije i šetnju centrom tog jutra. Gastronomija Albanaca kombinacija je turske, grčke, ali i talijanske kuhinje. Najvažniji obrok u danu je ručak i neizostavna je porcija salata od rajčice, krastavaca i maslina u maslinovom ulju, a ljubitelji su i mesa, bureka i baklava. Na povratak iz Makedonije ponovno smo prošli kroz Tirano, vozeći se ovaj put pored kompleksa raznobojnih zgrada čije su fasade, da bi se dokrjava zatrzlo Hoxhino sivilo, doživjele renesansni kolorit za vrijeme donedavnoga gradonačelnika i akademskog slikara Edija Rame.
