Pravo na odmor

Dnevni odmor ne treba miješati s obveznom dnevnom pauzom. Za sezonske radnike koji prema rasporedu rade dvokratno ili višekratno, dnevni odmor uređen je tako da u svaka 24 sata imaju pravo na neprekidni odmor od najmanje osam sati. To se najviše odnosi na sezone koji u sezoni rade u smjenama tako da u nekoliko navrata dolaze na posao.

Obveza vođenja podataka o iskorištenom dnevnom i tjednom odmoru radnika, uvedena Pravilnikom o evidencijama o radnicima, koji je na snazi od 28. ožujka 2015. godine, aktualizirala je pitanja povezana s obvezom poslodavca da radniku osigura pravo na dnevni i tjedni odmor. Poslodavac je obvezan rasporediti radno vrijeme tako da se radnik koristi pravom na dnevni i tjedni odmor i dužan je o rasporedu radnog vremena ili o promjeni toga rasporeda obavijestiti radnika tjedan dana unaprijed. Minimalno trajanje dnevnog i tjednog odmora propisano je Zakonom o radu, a pravo na dulji dnevni i/ili dulji tjedni odmor može se urediti kolektivnim ugovorom, pravilnikom ili ugovorom o radu.

Dnevni odmor nije dnevna stanka. Dnevna je stanka odmor od najmanje pola sata koji se u Hrvatskoj ubraja u radno vrijeme (u većini država dnevna stanka se ne ubraja u radno vrijeme). Pravo na dnevnu stanku tijekom rada imaju radnici koji rade najmanje šest sati u jednom radnom danu, u pravilu u sredini radnog vremena, a ako to zbog prirode posla nije moguće osigurati, korištenje dnevnom stankom može se drugačije odrediti.

Dnevni je odmor onaj na koji radnik ima pravo u svaka 24 sata. Slikovito rečeno, to je odmor između dva radna dana, s tim da radni dan radnika ne mora obuhvaćati jedan datum, već se može protezati na dva datuma. Primjerice, kad radnik radi u noćnoj smjeni koja počinje u 22 sata i završava u šest sati sljedećeg jutra, taj radni dan odrađuje u dva kalendarska datuma. Radnik u svaka 24 sata ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno. Ako je završio rad primjerice u 20 sati, do sljedećeg početka novoga radnog dana mora proteći najmanje 12 sati, što znači da idućeg dana ne može započeti raditi prije osam sati. Za sezonske radnike koji prema rasporedu rade dvokratno ili višekratno, dnevni odmor drugačije je uređen. Oni u svaka 24 sata imaju pravo na neprekidni odmor od najmanje osam sati. Na primjer, konobar koji u sezoni tijekom radnog dana radi dvokratno ili čak trokratno, tako da u dva ili više navrata dolazi na posao, mora do sljedećeg radnog dana imati odmor od najmanje osam sati. Ako je završio u 23 sata, sljedeće jutro ne može započeti raditi prije sedam sati. Nakon završetka razdoblja u kojem se sezonski radnik koristio dnevnim odmorom u skraćenom trajanju, mora mu se omogućiti korištenje propuštenim satima dnevnog odmora.

Pravo radnika na tjedni odmor uređeno je kao pravo obveznog odmora radnika u svakom tjednu. Tjedni odmor sastoji se od dva dijela: od jednog dana odmora (24 sata), koji mora biti određen u neki od dana propisanih Zakonom o radu, i od dnevnog odmora, koji iznosi najmanje 12 sati. Dakle, tjedni odmor mora iznositi najmanje 36 sati neprekidno. Iznimno, ako zbog smjenskog rada, tehničkih ili drugih razloga nije moguće radniku osigurati korištenje tjednim i dnevnim odmorom u kontinuitetu, može se odrediti korištenje tjednim odmorom u trajanju od 24 sata, bez uvećanja za dnevni odmor. Prema novom Zakonu o radu, koji je na snazi od 7. kolovoza 2014. godine, dan tjednog odmora uvijek je nedjelja, subota ili ponedjeljak. Nema propisanih iznimaka. Raniji Zakon o radu nije bio tako strog i omogućavao je poslodavcu da radno vrijeme rasporedi tako da se radnik koristi tjednim odmorom u neki drugi dan u tjednu. To više nije dopušteno. Radno vrijeme mora biti raspoređeno tako da radnik ostvari pravo na tjedni odmor u dane vikenda ili u ponedjeljak.

Zakonom su propisane iznimke od najkraćeg trajanja dnevnog i tjednog odmora. Iznimke omogućavaju poslodavcu da radno vrijeme nekih radnika rasporedi tako da im dnevni odmor iznosi najmanje deset sati, a tjedni odmor 20 sati uvećano za 10, tj. da im tjedni odmor iznosi 30 sati. Skraćeno trajanje odmora poslodavac može primjenjivati samo pri određivanju rasporeda rada punoljetnih radnika i samo u taksativno određenim okolnostima propisanim čl. 89. Zakona o radu.

To je dopušteno za radnike kojima je to neophodno zbog udaljenosti između mjesta rada i prebivališta ili zbog udaljenosti između različitih mjesta rada radnika, ako je riječ o djelatnosti zaštite osoba i imovine pa obavljanje poslova zahtijeva stalnu prisutnost radnika, zatim u slučaju kad poslodavac obavlja djelatnost pružanja usluga ili proizvodnje u neprekidnom trajanju, kad obavlja djelatnost s izraženom promjenom intenziteta aktivnosti, a osobito u poljoprivredi, turizmu i poštanskim uslugama, dopušteno je za radnike u željezničkom prometu čiji rad nije neprekidan već se obavlja prema potrebi, uz uvjet da provode radno vrijeme u vlaku ili im je rad vezan uz vozni red, te u slučaju izvanrednih okolnosti.