-
Sabor upravo raspravlja o Prijedlogu novoga stečajnog zakona. S obzirom na način na koji je u javnosti predstavljen, hoće li proći lakše ili teže od prethodnoga? – Nije test kvalitete zakona lagan ili težak prolazak u Saboru. Sjetimo se takozvanoga predstečajnog zakona iz 2012., svi su u Saboru glasovali ‘za’, a poslije su se mnogi natjecali u kritikama. Pažljivo sam pročitao stenograme s prvog čitanja zakona u siječnju; bilo je pogrešnih zaključaka nekih zastupnika, ali njihov pogled na probleme dobro upućuje na ciljeve. Priželjkujem da ovaj zakon ne prođe olako u Saboru, volio bih dobru raspravu. To bi značilo da smo postali svjesni važnosti propisa koji uređuje tko će poslovati, a tko treba izaći s tržišta.
-
Svaki se zakon ipak najbolje testira u praksi. Hoće li i ovaj imati previše rupa za izigravanje? – Ovaj zakon ima dva važna cilja: prvi je uspostaviti pouzdan, pošten i jasan predstečaj za savjesne dužnike, a drugi uspostaviti učinkovit stečaj u kojem se zna i kad on počinje i kad završava. Predstečaj je najsloženiji pravni postupak. Ne postoji sličan postupak u kojemu se usklađuju suprotni interesi velikog broja pravnih osoba, a pri tome je nerijetko riječ i o znatnim materijalnim pravima. Ovaj je zakon sigurno zatvorio mnoge praznine Predstečajnog zakona. Mnogo manje dužnika bit će sposobno proći kroz predstečaj. Ako je dužnik vrlo savjestan i poslovno perspektivan, proći će. Hoće li takvih biti malo ili mnogo, nije važno, važno je da budu upravo takvi.
-
Mjerenje ekonomskim aršinima, to i nije nevažno. Mnogi ekonomisti ne zagovaraju stečaj upravo zato što on zatvara radna mjesta, što je najlakše. Tko će ih otvoriti? – Pitanje radnih mjesta i stečaja nije dobro povezivati na taj način. Kad je stečaj u pitanju, najvažnije je biti iskren, i to na vrijeme. Neiskreno je i nepravilno zaključivati: ‘Radi zadržavanja radnih mjesta odlučujemo da nećemo u stečaj.’ Ako imate uvjete za stečaj, odgovorno je i prema radnicima to pošteno objaviti. Tko misli da može izbjeći stečaj, ima model predstečaja, i to svagdje u svijetu, pa i kod nas. Tko ne može izbjeći stečaj, njegovim odugovlačenjem nanosi štetu i radnicima. Oni na kraju ne dobivaju plaće, tvrtkinu… Nije dobro što je dijelom novog morala postala logika: ‘Kad ne plate meni, u redu je da ni ja ne platim drugima!’ Ako se takva dužnika ne pošalje u stečaj, što je alternativa? Da on svima objavi kako nije kriv što nije naplatio svoje i da zatim ne treba platiti vjerovnicima, i tako ukrug?
-
Nije problem samo u tome, stečajevi traju predugo, a imovina nekim čudom za to vrijeme ispari, pa su i radnici i vjerovnici na gubitku. S obzirom na to da je prosjek naplate u stečaju od dva do pet posto, podaci su uvjerljivo na strani predstečaja, prije svega zato što u stečaju nije bilo nikakve sačuvane imovine. Zašto bi je sada bilo? – Podaci će uvijek biti na strani predstečaja. To nisu dva ravnopravna konkurentska postupka. U predstečaj idu tvrtke s financijskim teškoćama koje mogu opstati. U stečaju završavaju poduzeća s financijski nepremostivim stanjem, ona koja ne mogu opstati. Predstečaj je doista spasio neke vrijedne tvrtke, primjerice Dalekovod, Metronet, IGH i druge, manje zvučne. Međutim, spašavale su se s previše odricanja i žrtava vjerovnika uz preduge rokove otplate, zato će pravi rezultati biti vidljivi tek za nekoliko godina. Novi zakon nije samo postrožio predstečaj. Ubrzao je pokretanje stečaja, otvorio je mogućnosti pobijanja radnji prije stečaja, što je sve usmjereno na viši stupanj naplate u stečaju. Za mene je poražavajuće nizak stupanj dosadašnje naplate u stečaju bio osnovni grijeh našeg stečaja. Redovito sam slušao površne zaključke kako naš stečaj ‘predugo traje’. Kad bih upitao vjerovnike koliko inače naplaćuju u stečaju i što očekuju, shvatili bi da u pravilu ne naplaćuju ništa. Zašto nam je bilo ‘predugo čekati, a nismo čekali ništa’? Bankama s hipotekama ne treba stečaj, a stečaj je većinu naplate ostvarivao upravo tako. Javno sam kritizirao točnost podataka o naplati u stečaju koje daje Svjetska banka. Ako postignemo kvalitetan stečaj u kojem će vjerovnici imati razumnu zadovoljštinu naplatom od deset do pedeset posto potraživanja, on ni dužniku neće biti stigma i sinonim za propast. Tada će se brže kretati dalje, brže zapošljavati, imovina će se brže stavljeti u funkciju.
-
Zašto se institut nagodbe izvan sustava u našoj praksi nije upotrebljavao više i češće? – Postoji razlog za to. Mnogi konzultanti ni danas ne razumiju koja naša specifičnost sprečava financijsko restrukturiranje izvan službenog postupka kod bilo kojega većeg dužnika – to je sustav blokade računa putem Fine. Takvo što ne postoji u drugim zemljama. Provodio sam davno analizu s bankarima o tome. Uglavnom, mi imamo instituciju koja blokira sve račune i k tome vrlo razvijene opcije izdavanja ovršnih isprava, počevši od zadužnica. Kad veći dužnik pokuša poravnati račune s vjerovnicima izvan službenog postupka, uvijek postoji problem kako pridobiti sve ovršne vjerovnike, kako postići disciplinu da ne bude nove blokade, tko će dati svoj novac da ponovno deblokira dužnika… Pokušavalo se tako i u Dalmacijavinu, Dalekovodu, Diokiju. Ipak, trebalo je to voditi službeno. Kad je riječ o platnom prometu i sustavu blokade računa, podupirem Finu. To je za nas znatno bolje rješenje nego da svaki dužnik prelazi iz banke u banku, a vjerovnici istražuju, gube energiju, novac i vrijeme.
-
Dakle, okej vam je da Fina otvaranjem automatskog stečaja preuzme ulogu čistača tržišta? – Za naše poduzetništvo, koje je doslovno u razvoju, dobro je da još neko vrijeme zakon matematički rješava prava i obveze. Kada dođe vrijeme, moći ćemo i mi u stečajni zakon staviti da ‘dužnik sâm sebi predloži stečaj onda kad shvati da će neuređno plaćati vjerovnike’, kao što je uobičajeno u Njemačkoj. Ondje je takvo određenje dužnicima jasno. Mi bismo o tome ‘što dužnik smatra i zašto ne smatra’ prije toga vodili niz parnica i vještačenja. Izvjesnost i transparentnost temelj su poštena i produktivna postupka.
-
S obzirom na stanje nelikvidnosti, nije li 120 dana preoštro? – Razdoblje od 120 dana ima svoj smisao. Prvih 60 dana blokade, i prije toga, naravno, dužnik ima pravo na predstečaj, drugih 60 dana blokade ima obvezu stečaja ako nije iskoristio predstečaj. Mnogi su prigovarali da je to čak presporo. Pritom je bilo važno naći pravu mjeru. Trgovački lanac Pevec preživio je zato što je tada oboren rekord u brzini predlaganja i otvaranja stečaja. Novi zakon ponovno nudi tu mogućnost stečajnog plana, takozvanog preustroja. Dobro je da ima više mogućnosti jer je različite slučajeve teško ugurati u isti model.
-
Nije li nepoštano da se u stečaj guraju tvrtke koje za njega nisu krive? Što je, primjerice, s tvrtkom kojoj strani kupac duguje milijun kuna, zbog čega ona nije u stanju podmirivati domaće obveze? Takvih je primjera koliko želite. – Bilo bi prihvatljivo kad bi to bio jedan od najčešćih uzroka stečaja. Tada bi u stečaju upravitelj naplatio te dugove i naplaćeno podijelio vjerovnicima, no to u našim stečajevima nije tako. Vrlo malo stečajne imovine stekne se naplatom od dužnikovih dužnika. Ako se takva dužnica ne stavi u stečaj, što je alternativa? Da on svima objavi kako nije kriv što nije naplatio svoje i da zatim ne treba platiti svojim vjerovnicima, i tako ukrug. Čuo sam mnogo puta takvo opravdanje. Nije dobro što je to postalo dijelom novog morala: ‘Kad ne plate meni, u redu je da ni ja ne platim drugima!’ Poznajem mnoge poduzetnike koji uredno plaćaju i onda kada njima ne plate. Takvih je više i zakon treba štititi tu šutljivu većinu. Uostalom, ne znači da uvijek niste krivi ako niste naplatili. Katkad se roba plasira i zbog povećanja prometa, bez osiguranja i zbog mnogo drugih povezanih razloga. Svaki dug treba samostalno analizirati. Sigurno ćete pogriješiti ako razlog za konkretan dug pokušate staviti u neki uzorak. Zauzimao sam se, i dijelom uspio u tome, da se na početku stečaja sastavi kvalitetnije izvješće, među ostalim da se može objasniti je li se stečaj dogodio skrivljenim ili neskrivljenim ponašanjem dužnika. To su kategorije koje i u razvijenim društvima postaju logične kad je stečaj u pitanju.
Stečajni zakon treba štititi šutljivu većinu koja se ne izvlači na nenaplaćena potraživanja
Tko će na kraju doista određivati tko će preživjeti, a tko ići u likvidaciju? – To će odrediti ponajprije dužnik sâm sebi svojom odlukom o mogućem predstečaju, zatim sudac i vjerovnici u postupku odlučivanja. Ako dužnik sebe ne smatra dovoljno dobrim da zadobije povjerenje vjerovnika i ne odluči se za predstojac, tada će ći u stečaj. Pojmom likvidacije naš se zakon koristi za situaciju u kojoj nema dužnog iako bih se složio da je stečaj u biti – likvidacija. Iznimno i u stečaju vjerovnici mogu održati poslovanje tvrtke dužnika uz takozvani stečajni plan ili preustroj, no tada vlasnik i uprava dužnika u pravilu neće više zadržati svoje položaje.
Svi su se dignuli na noge i zbog odredbe da se na četvrtoj dražbi nekretnine kao najčešći kolateral mogu prodati za jednu kunu. Što će to značiti za vjerovnike, ponajprije za banke koje ih ne prodaju ispod vrijednosti upisanih u bilanci? – Za vjerovnike će to značiti brži postupak jer će se provoditi u jasno određenom tempu na Fininim elektroničkim dražbama, što je već predviđeno u Ovršnom zakonu. Banke će tako dobiti brže onu cijenu koju su odgađale same sebi priznati kao vrijednost kolateralna. Odugovlačenjem dražbi, bez elektroničkog sustava, održavalo se stanje kojim se prikazuje pokrivenost kredita po cijeni procjene, a ne po cijeni tržišta. Procjene su u slučaju takvih dražbi čak suviše. Kad sve bude transparentno, postignute će cijene biti upravo tržišne. Ne može nešto otići u bescjenje; ako su svi znali, mogli su se natjecati, i to na četiri dražbe. Tko kupi naoko jeftino, neće moći odmah prodati skuplje jer bi to i na dražbi netko već kupio skuplje. Važno je što prije u funkciju stavlja nekretnine kao što su prazni novi stanovi ili poslovni pogoni. S protekom vremena nekretninama izvan funkcije cijena ne raste.
Prema sadašnjim reakcijama na tu odredbu, jesu li vjerovnici svjesni opasnosti negativne cijene? – Mnogi još ne razumiju da postoje nekretnine koje imaju čak negativnu vrijednost. Svaka nekretnina obvezuje na plaćanje komunalne i vodne naknade, pa i drugih davanja. Neke, projektirane za posebnu namjenu, prije svega poslovni pogoni, u lošem su stanju, pa je itekako moguće da nitko ne želi vlasništvo ni za jednu kunu. Vlasništvo odmah obvezuje na plaćanje davanja, koja za veće nekretnine nisu mala. Važno je da to nema veze sa socijalnim pitanjima, iseljavanjima obitelji u ovrsi, pri čemu nije dovoljno imati samo matematički pravo.
Kažete da ćemo napokon imati dobar zakon. No s obzirom na to da nelikvidnost nije izraz namjere da netko nekomu ne plati, koliko će tvrtke doista imati priliku za nov početak, što im zakon omogućuje? – Brzi stečaj silom zakona oslobodit će i same dužnike straha što ako padnu u stečaj. To može potaknuti novu klimu u kojoj će dužnik bez agonije proći takvu situaciju, što će i vjerovnici lakše prihvatiti i prije mu vratiti povjerenje. U 120 dana, koje svi mogu javno pratiti, nitko nikomu ne može prouzročiti velik dug samo svojom krivnjom. Kad već imamo Finu i temeljit sustav praćenja dužničko-vjerovničkih odnosa, dobro je da iskoristimo te prednosti. Naš problem nelikvidnosti i običaj neplaćanja veći su nego što bi to bilo razmjerno logično za naše gospodarstvo. Možda smo upravo zato sada zreli najviše iskoraćiti iz tog stanja.
Koliko će biti stvarnog prostora za operativno restrukturniranje, dakle i preživljavanje? – Operativno je restrukturniranje teže mjeriti od financijskoga, a nužno ide s njim; ne iskazuje se u milijunima kuna. Budući da novi zakon zahtijeva više potpore vjerovnika, vjerujem da će i dužnici morati uložiti više truda da ih uvjere da su sposobni za nastavak poslovanja. Biti sposoban za to podrazumijeva i operativno restrukturniranje. Katkad to znači imati snage i odstupiti iz upravljanja ili podijeliti vlast.
Nakon godinu dana primjene bivšega predstečajnog zakona u jednom ste tekstu napisali kako je dobro već to što se zakon primjenjuje. Nije li to poraz sustava? – Nije to poraz sustava, ali točno je da imamo zakone koji ostanu netaknuti. Predstečajni zakon možda je otišao u krajnost i ‘preprimijenio’ se u drugom dijelu koji je uredio nagodbu. Osamdesetak posto prijedloga predstečaja iskorišteno je za besplatan tihi stečaj. Sada bi i na primjeru prvoga dijela tog zakona mogli odlično uočiti što znači ne primjenjivati zakon. Taj isti predstečajni zakon ima prvi dio koji se odnosi na financijsko poslovanje. Ondje su predviđene razne mjere koje bi dužnik trebao dobrovoljno sâm provoditi, i to je dio zakona koji je ostao u virtualnoj sferi, gotovo netaknut. Tko je komu, primjerice, obračunao četvrtdeset eura kazne za kašnjenje? Je li to uopće dobro rješenje, neovisno o smjernicama EU? Zakoni moraju biti logični i sadržavati jasna uređenja tko ih, kada i kako provodi. Kao odvjetnik nekoliko sam godina davao inicijativu da u Zakon o parničnom postupku uđe rješenje da onaj tko je od države povukao PDV po priljebnom računu ne može na sudu osporavati isti taj račun. Većina parnica prije bila je upravo takva. Sve je utjecalo na naš fenomen nelikvidnosti. Vjerujem da će novi stečajni zakon biti signal korektnim poduzetnicima da ih je zakonodavac uočio i da mogu imati dobar oslonac u rješavanju dužničko-vjerovničkih odnosa.
