Preveši Hrvate bošnjačkom retorikom u ‘katolike iz BiH’, Papa ih je sveo na etničku manjinu, potvrdivši tako postojeće stanje. Hrvati-katolici iz BiH vidjeli su Papu, no on nije vidio njih.
Papa Ivan Pavao II. došao je u poratno Sarajevo već 1997., čim su utihnuli topovi i razmjestile se NATO-ove snage kao jamci mira. I kao što je za rata prema Bosni i Hercegovini upućivao molitve mira, ali mira utemeljenoga na pravednim osnovama i demokratskim vrijednostima, tako je to učinio jasno i u pozdravnoj poruci u sarajevskoj zračnoj luci. Uputio je tada pozdrav ‘trima konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine: Hrvatima, Muslimanima i Srbima’. Zauzeo se, dakako, za mir kao i uvijek, ali za mir u kojem će se ‘svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamčiti očuvanje njihova političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Raznolikost je bogatstvo kad se pretvori u međusobnu dopunjivost, u nastojanje oko služenja miru i izgradnji istinske demokratske Bosne i Hercegovine’. Tako je govorio veliki papa, danas sveti Ivan Pavao II.
U takvu je Bosnu i Hercegovinu došao papa Franjo. Ne može se očekivati da se papa bavi sudskim progonom. Ne može se očekivati ni da svaki papa ima jednako političkog sluha za europske vrijednosti i srednjouropske nacionalne identitete kao što su imali Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI. Ali najmanje što su Hrvati-katolici iz BiH ipak imali pravo očekivati od svoga vjerskog poglavarstva jest da ih spomene kao narod, kao Hrvate-katolike, jer upravo u tome njihovu konstitutivnom, narodnosnom određenju brana je asimilaciji i izgonu iz BiH. Papa Franjo to nijednom nije učinio. On je i u Sarajevu bio globalna zvijezda. Pritom je ignoriranjem lokalnih odnosa i uporabom bošnjačke retorike prevođenja Hrvata u ‘katolike iz BiH’ sveo Hrvate na etničku manjinu, potvrdivši postojeće stanje. Hrvati-katolici iz BiH vidjeli su svog papu, no on nije pokazao da je vidio njih.
