Četiri asocijacije

Dvije godine hrvatskog članstva u EU obilježile su četiri pojave: inflacija zakona, općinjenost fondovima EU, odlazak obrazovanih mladih iz zemlje i rast izvoza na novo ‘unutarnje tržište’ 37 zemalja članica.

Novoj hrvatskoj povijesti 1. srpnja važan je datum. Kad napišem što se dogodilo 1. srpnja 2009., mnogi će se vjerojatno sjetiti što su radili tog dana oko podneva. Jer, neki se datumi tako pamte. Bio je to dan kad je tadašnji premijer Ivo Sanader iznenada, na konferenciji za novinare u podne, objavio da daje ostavku i odlazi s mjesta predsjednika Vlade. Kako to već biva, dovoljno je da prođe pet godina pa da čak i premijer koji je osuđen na deset godina zatvora padne u zaborav. Danas vijesti o Sanaderu više nisu za naslovnicu…

Drugi važni 1. srpnja dogodio se 2013. Tog je dana Hrvatska napokon postala punopravna članica Europske unije. Druga godišnjica bit će za dva tjedna, ali dojam je da većina građanki i građana Hrvatske niti je impresionirana rezultatima članstva niti o tome dublje promišlja. Pogotovo što je godišnjica u vrijeme kad se pospajaju razni praznici pa se krene na more ili na kontinentalne roštiljade…

Ima ona izreka: Može čovjek iz sela, al’ ne može selo iz njega. Mogla bi se parafrazirati tako da se konstatira: Može čovjek u EU, al’ ne može EU u njega. Premda, koliko god mi ne vidjeli da smo se imalo promijenili, kad se sretnemo s poslovnim ili običnim ljudima iz zemalja regije koje još nisu u EU, njima se čini da su promjene u Hrvatskoj velike i pozitivne.

Ako se ipak počne analizirati što su nam donijele dvije godine članstva u Europskoj uniji, svatko će imati svoju kombinaciju prvih asociacija. Za autora ove kolumne to su četiri pojave. Prva: inflacija zakona koji se preuzimaju i birokratski multipliciraju u režiji pravovjerne domaće administracije. Druga: općinjenost fondovima EU. Treća: odlazak obrazovanih mladih iz zemlje u potrazi za poslom i uređenijim društvom. I četvrta: izlazak iz recesije zahvaljujući izvozu na novo ‘unutarnje’ tržište 27 zemalja članica Europske unije.

Kad je riječ o inflaciji zakona koji se glasovanjem u Saboru računaju kao preuzimanje pravne stečevine EU, nevjerojatno zvuči podatak da se u prosjeku svaki dan donosio bar jedan novi zakon. To ne može bez velikih gubitaka podnijeti nijedna poslovna zajednica. Dio zakona sigurno je koristan, ali većina nije. Jer propisuje previše, nabija troškove ovdašnjim pooduzetnicima i čini ih nekonkurentnima u odnosu na proizvođače iz zemalja Trećeg svijeta, ali i SAD-a. Treba se nadati da će nova Europska komisija na čelu sa Jean-Claudeom Junckerom bar malo stati na kraj tome birokratskom iživljavanju.

Općinjenost fondovima EU zarazna je. Prva asociacija svodi se na ovdašnju rentiersko-muktarošku logiku ‘daj da maznemo lovu’. Našću, pokazuje se da to neće ići tako lako, ali ne jenjava opasnost da će uzimanje sredstava iz fondova EU postati kratkoročna dobit. Što bi rekao poduzetnik Đuro Horvat iz Tehnika, to je kao kad se prejedaš na nekoj svadbi tri dana, a onda mjesecima gladuješ.

Imali smo ovaj tjedan konferenciju o zatvaranju financijskih konstrukcija u projektima financiranim iz fondova EU (u suradnji s konzultantima iz PWC-a) i na njoj je veleposlanik EK u Hrvatskoj Branko Baričević riješio moju frustraciju ‘eufondomanijskom euforijom’. Jest, kratkoročni je cilj povući što više sredstava iz fondova EU, ali krajnji je cilj osposobiti se da za, recimo, deset godina više ne trebamo ta sredstva. Da nam više ne treba ta štaka.

Odlazak mladih obrazovanih pojedinaca i obitelji kazna je za nedefiniranu budućnost Hrvatske. Djelomično je to i normalno jer ako smo treća najnerazvijenija zemlja u EU, normalno je da tržišne silnice odvlače dio radne snage na atraktivnije dijelove zajedničkog tržišta. Ali na nacionalnoj eliti (ako je imamo) hitan je zadatak da promjenom ukupne klime u zemlji smanji taj odljev koji može imati dramatičnije posljedice.

Kad je o izvozu riječ, pokazalo se da je dojučerašnje ružno pače koje su sve dosadašnje hrvatske vlade ignorirale odjednom iskoristilo otvorenost tržišta EU i prometnulo se u labuda zahvaljujući kojemu se zemlja izvukla iz šestogodišnje recesije. Sad se svi hvale izvoznim rezultatima, a do jučer su, počevši od vlade premijera Milanovića, igrali na pogrešnu kartu investicija. I tako izgubili mogućnost da restrukturirana izvozna industrija već sada povuče rast BDP-a iznad jedan ili dva posto.

Kad se sve zbroji i oduzme, može se reći da su dojmovi nakon dvije godine članstva u EU još nesrećni, zbujujući… Premda, moram priznati nisu tako loši kakve sam očekivao u vrijeme pristupanja. A možda su se u recesiji samo jako snizili kroničarevi kriteriji…