VJENCESLAV HRUŠKA Moj kulen osvaja zlatne medalje, ali bez novog pogona nema razvo

Zbog nedostatka novca za ulaganje i nemogućnosti da dobije nov kredit jedan od najvećih slavonskih proizvođača autohtonoga kulena zaustavio je gradnju proizvodnog pogona u Kutjevu. Ipak, ne namjerava odustati. Naime, postoji nekoliko zapreka da uspješni OPG Vjenceslava Hruške, proizvođača autohtonoga slavonskog kulena iz Bjeliševca pokraj Kutjeva, postane tvrtka. Jedan su visoka davanja državi u nesigurnim tržišnim uvjetima uzdrmanima padom kupovne moći, nelojalnom konkurencijom i uvozom, a drugi nedostatak novca za završetak pogona za preradu kulena i drugih suhomesnatih tradicionalnih slavonskih proizvoda u industrijskoj zoni Kutjevo. Kapacitet proizvodnje bit će 25 tona suhomesnatih proizvoda na godinu, dvaput više nego što Hruška danas proizvodi, ali nedostaje mu još 1,2 milijuna kuna da završi gradnju započetu 2007.

Hruška je jedan od najvećih proizvođača kulena u Slavoniji: ove je godine proizveo 2300 komada ili 2700 kilograma te suhe kobasice, u što je utrošeno pet tona mljevenog mesa. Obiteljsku tradiciju proizvodnje kulena usavršio je toliko da redovito osvaja zlatne medalje i priznanja na kulenijadama. Kad se prije 18 godina počeo baviti preradom kulena, na što ga je nagovorio ujak Zdravko Klesinger, kulinar, Hruška je proizvodio samo 150 komada te nadaleko poznate slavonske trajne kobasice. Riječ je o autohtonoj deliciji čija je proizvodnja vrlo skupa i traje dvije godine.

Bavljenje ovim poslom velik je izazov, ali nikad ne bih odustao iako ne znam postoji li i jedan proizvod koji nastaje tako dugo kao kulen. Cijeli postupak od uzgoja svinje, prerade mesa u kulen i zrenja zahtjevan je i dugotrajan. To je proizvodnja koju kreditiram dvije godine, zato je kulen najskuplji od svih suhomesnatih proizvoda. Od jedne svinje teške 190 kilograma može se dobiti najviše od 30 do 40 kilograma mesa za kulen – objašnjava Hruška, koji osim kulena proizvodi kulenovu seku, kobasice, šunku, slaninu, švarglu, čvarke, mast. U OPG-u Hruška rade svi članovi obitelji, njih četvero, a kad bude dovršen pogon u Kutjevu, zaposlit će još pet radnika. Prva je Hruškina zamisao bila napraviti farmu i uzgajati svinje jer je studirao stočarstvo. Nagovorio je majku da mu bude jamac za kredit za gradnju velike farme, ali ujak mu je savjetovao da se bavi preradom mesa. Pokazalo se to najboljim, isplativijim i dugoročnim rješenjem jer će Hrušku u poslu naslijediti sin Damir, diplomirani inženjer prehrambene tehnologije. Sinova struka i zanimanje za nastavak obiteljske tradicije naveli su Hrušku na gradnju pogona u Kutjevu, ali prije nego što je donio tu odluku, prošao je dug put od uzgajivača svinja za rasplod, farmera i ratara, kulenara te zaposlenika u tvrtki Kutjevo d.d.

Ljubav prema stočarstvu obilježila je moj život pa sam uza stalni posao u Kutjevu d.d. kod kuće uzgajao svinje za rasplod. Međutim, kad sam usporedio ulaganje i zaradu, vidio sam da sam na gubitku. Nakon toga odlučio sam toviti svinje i prodavati polovice, ali opet je sva zarada otišla u ulaganje. Istodobno su me u tvrtki upozoravali da sam u sukobu interesa kao nelojalna konkurencija. Zbog toga sam 2008. dao otkaz – objašnjava Hruška čija farma ima kapacitet za dvjesto tovljenih svinja. Također ima svinje za rasplod i sam proizvodi hranu za svinje pa se cijeli proces ‘od polja do stola’ provodi na OPG-u Hruška. Na 15 hektara vlastite zemlje i još pet unajmljenih uzgaja žitarice, zato ne ovisi o dobavljačima, što znatno olakšava proizvodnju. Vlastiti rasplod, hrana i uzgoj svinja na otvorenome jamče kvalitetu mesa, što je ključno za kvalitetu kulena koja jamči vjernost kupaca, kojih ne nedostaje.

Svakog tjedna u kušaonicu OPG-a Hruška stižu turisti iz Slovenije i Austrije, a jedanput na godinu i učenici gimnazije iz Francuske koji ondje proučavaju postupak proizvodnje autohtonih slavonskih suhomesnatih proizvoda. Turisti kupe 30-ak posto njegove proizvodnje kulena, a 70 posto Zagrečani i restorani iz Umaga, Poreča, Rijeke i s Krka. Iako je zanimanje za kulen sve veće, Hruška ne može udovoljiti potencijalnim kupcima dok ne preseli proizvodnju u pogon u Kutjevu.

U našim proizvodima nema kemijskih dodataka i kupci to prepoznaju. Od 10 do 12 tona mljevenog mesa preradimo u najkvalitetnije suhomesnate proizvode. Ne želim eksperimentima ugroziti kvalitetu jer cijela moja obitelj živi od tog posla – kaže Hruška, napominjući da su rijetki proizvođači kulena poput njega. Potkrepljuje to podacima da je od 180 kulenara, koliko ih je bilo u udruzi Slavonski domaći kulen – kulin, kojoj je predsjedao dvije godine, ostalo samo njih 37, a on je u Požeško-slavonskoj županiji najveći. Mnogi rade na crno jer je to isplativije. Kulen stoji dvjesto kuna, od čega državi dajem šezdeset. Kad se porezu pribroje ostali troškovi, hrana, klaonica, troškovi prerade i proizvodnih uvjeta, a OPG se u tome tretira kao tvrtka, jedva se zatvori financijski krug. Uza sve to svaki mjesec treba otplatiti 15 tisuća kuna kredita – kaže Hruška. OPG prema zakonu ima i ograničenje prerade do 85 komada svinja, pa će selidba u pogon omogućiti veću proizvodnju i opskrbu tržišta kulenom te produljiti proizvodnju sa šest na deset mjeseci na godinu. Zasad to nije moguće jer se proizvodi u uvjetima u kojima se ne može osigurati primjerena temperatura kao u suvremeno opremljenoj hali.

Hruška trenutačno nije kreditno sposoban jer otplaćuje prvi kredit, a nema vlastitog novca za ulaganje. U međuvremenu je procjena vrijednosti pogona u gradnji snižena čak za trećinu, što otežava dobivanje novoga kredita.

Čim država prepozna vrijednost investicije i da ću njome otvoriti pet novih radnih mjesta te uspostaviti suradnju s nekoliko uzgajivača svinja, nastavit ću gradnju. Nisam dobio ni povrat kapitalnih ulaganja od 480 tisuća kuna, što je bilo predviđeno. Objasnili su mi da nisam u dva mjeseca dostavio potvrdu da sam novac od kredita utrošio u gradnju. Nikomu nije važno to što sam osim milijun kuna kredita morao dodati osamsto tisuća kuna vlastitog novca koji nisam mogao prikupiti za tako kratko vrijeme. Bio sam u HBOR-u, ondje su me primili na stepenicama i odbili. Toliko o tome koliko drže do vlasnika OPG-a bez obzira na to što proizvodimo, koliko i o kakvoj je kvaliteti riječ. Iako sam uredan platiša kredita, moram čekati da banka skine hipoteku da bih dobio nov kredit. Bio sam se obratio ministru Tihomiru Jakovini, koji me je uputio na natječaj za sredstva iz IPARD-a. Da bih prijavio projekt, trebalo je izraditi elaborat zaštite okoliša, koji sam platio 26.000 kuna. Prijavio sam se, ali odbili su me nakon što sam odgovor čekao godinu dana. Nisu prihvatili troškovnik jer nisam mogao dokazati da je ugrađena određena količina žice. Odakle ja znam koliko treba žice? Nisam troškovnik izrađivao ja, nego građevinar. Pitali su me i imaju li utičnice za struju jedan ili dva vijka. Taj je pogon građen tako da dobije HACCP, dakle ima sve što treba, ali to nikoga ne zanima. Poslije sam ne službeno doznao da nije bilo novca i da sam zbog toga odbijen. Zašto sam onda trošio novac za pripremu projekta? – kaže Hruška, navodeći niz neologičnosti u odnosu države prema poduzetnicima, posebno vlasnicima OPG-ova.

Putujući po Europi, u Italiji je posjetio nekoliko proizvođača pršuta i vidio da se država posve drukčije odnosi prema njima. Njemu preostaje čekati dok ne skupi novac za završetak pogona.