Volio bih na sljedećim izborima glasovati ‘za’, a ne ‘protiv’, i tako izbjeći svaku mogućnost da nam se budući premijer uputi ‘u Moskvu’ po pomoć. Ili da je dobije (mo) iz Bruxellesa.
Lušajući grčkog ministra financija, teško je negirati istinitost priče o nejednakosti i mehanizmu prelijevanja bogatstva između siromašnjih i bogatijih država, ali i drugu stranu priče koja govori o želji za životom i standardom bez pokrića u realnom gospodarstvu. Svaka sličnost s Hrvatskom nije slučajna, što više riječ je o istom modelu ponašanja koji je u grčkom scenariju samo potpomognut činjenicom da je Grčka u eurozoni. Istovremeno, ne ulaze u meritum presuda protiv banaka (malo ih je i konačnih) u društvu sve više počinje se generirati shvaćanje o tome da biti dužan nije fakt nastao voljnom dužniku već da mu ga je nametnula druga ugovorna strana i da ta ista strana sada treba snositi posljedice nečije želje i volje da živi na dug ili iznad mogućnosti. Netko kao da namjerno zaboravlja da banke osim kapitala vlasnika svojim klijentima plasiraju njima povjerenu štednju, u našem slučaju štednju hrvatskih građana za koju i njima odgovaraju i njima je trebaju vratiti uvećanu za ugovorenu kamatu.
Tragedija dužnika u CHF nešto je što socijalna država mora riješiti jednako kao i štetu od poplava ili neku drugu posljedicu ‘više sile’ jednokratnom mjerom i uza suradnju banaka, ali jednokratno i trajno bez stvaranja histerije o vjerovnicima kao globalnim gulikožama i lihvarima. Tu sličnost s Grčkom nažalost ne prestaje i znakovi upozorenja (sličnost scenarija i rasta zaduživanja) odaslan Hrvatskoj ne dopiru do svijesti građana, a i političari ne pričaju o tome kako ćemo zatvarati i smanjivati interne nejednakosti koje uzrokuju daljnje zaduživanje. Rasprave se mogu voditi unedogled, ali činjenica je da se državni dug i deficit mirovinskog osiguranja ne smanjuju i s trenutačnim odljevom visokoobrazovanih kadrova ne postoji siguran način da se u budućnosti u Hrvatskoj stvara dodatna vrijednost potrebna za smanjenje duga. Može broj zaposlenih i rasti, ali samo dodatna vrijednost stvorena intelektualnim kapitalom dugoročno generira novac potreban za smanjenje javnog duga, duga poduzeća ili pojedinca. Time se kompleksnost našeg problema usložnjava te poprima osim ekonomskih i strukturnih demografskih nejednakosti, za koje će generacije trebati da bi se iznivirale, a grčki primjer pokazuje da vjerovnici neće biti milostivi. Što više, možemo očekivati i oštrije reakcije i restrikcije.
