Kad je o ekonomskoj budućnosti riječ, hrvatske građane sve je teže uplašiti. Istina, makroekonomsko neravnoteže sve su veće i opasnije, ali naučili smo živjeti s time. Pa se kolektivno stvorilo uvjerenje kako se neće dogoditi neki dramatičan bankrot.
U posljednje vrijeme makroekonomisti, i domaći i strani, pokušavaju javnost dozvati pameti upozorenjem da su dugovi zemlje skočili na izrazito opasne razine i da će vanjski dug postati neodrživ kad se svjetske kamatne stope počnu dizati sa sadašnjih, kako se to govori, ‘povijesno niskih razina’.
Ta mantra o skorašnjem kraju ‘povijesno niskih kamatnih stopa’ toliko se raširila i postala opće mjesto da budni kroničar mora postati sumnjičav. Istina, ovdašnjemu ‘lako čemo’ mentalitetu nije najmudrije dati jedan argument da te opasne kamatne stope neće eksplozirati za godinu-dvije. Jer to bi bio još jedan doprinos razmišljanju da ne moramo ići u radikalne ekonomske programe.
Ali jednako je tako kontraproduktivno tvrditi da će se katastrofa dogoditi uskoro, a onda se pokaže da je to bila pogrešna prognoza. Zato bi ipak trebalo vidjeti postoje li razlozi zbog kojih kamatnjaci ipak neće rasti sljedećih nekoliko godina.
Dio odgovora ovih je dana neizravno ponudio londonski The Economist. Naslovna tema bila je o tome kako ‘svijet nije spreman za sljedeću recesiju’. Pobjedovatnijeno, jedna je recesija završena. BDP najbogatijeg dijela svijeta prvi bi put nakon 2000. trebao rasti dva posto. Sve najjače ekonomske nacije i pojedinačno su izišle su iz recesije. Sad kad je ekonomski stroj proradio, bilo bi logično da se povijesno niske kamatne stope počnu dizati. Ne zato da hlađe pregrijane ekonomije. Uostalom, teško se može reći da dvopostotni rast ima obilježja pregrijavanja. Razlog zbog kojega bi kamatnjaci trebali rasti jest potreba da se monetarna vlast može smanjenjem cijene zaduženja nanovo boriti protiv buduće neizbježne recesije. Ali ako su kamate na razini od 0,5 ili jedan posto na godinu, kako ih onda antirecesijski spuštati? Osim ako se ne misli dužnicima plaćati da uzimaju kredite…
Problem školskog pristupa pripremi za rušenje sljedeće recesije jest to (a o tome neoliberalni The Economist, naravno, ne lamentira) što sadašnji izlazak najrazvijenijih iz recesije nije na zdravim osnovama. Posljedica je umjetnih monetarnih poticaja, ponajprije u SAD-u, a odnedavno i u EU. Masovno tiskanje novca umjetno diže potražnju za robom i uslugama. A nije posljedica jačanja realne platežno sposobne potražnje građana. Kombinacija sve većih nejednakosti i digitalne revolucije koja tehnološki gasi više radnih mjesta nego što ih stvara na globalnoj razini smanjuje zdravu potražnju.
