Prihvatiti ponudu?

Hrvatske tvrtke koje se polako pretvaraju u multinacionalke, kao što su Podravka ili Atlantic, među svojim menadžerima još teško pronalaze one koji bi bili spremni preuzeti inozemne podružnice. Veća plaća u inozemstvu premalen im je poticaj u odnosu na strah da se više neće moći vratiti na mjesta s kojih bi otišli.

Ključno je pronaći pravog zaposlenika za to mjesto, a najveći je izazov nagovoriti ga da napusti Hrvatsku. Imali smo primjer Vedrana Prasnikara iz PZ Auta koji je otišao raditi u Porsche Čile; Marin Dokozić otišao je s položaja predsjednika Uprave Lidla Hrvatske na istu funkciju u Lidl Portugal; Sandro Baričević, direktor Komunikacija Coca-Cole – jadranske regije, postao je direktorom Komunikacija Coca-Cole Europe; Bruno Filipi otišao je na mjesto direktora Coca-Cole za južnopacifičko tržište; u Inh hrvatski su menadžeri na raznim pozicijama u Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Egiptu te Crnoj Gori. Primjeri prihvaćanja mobilnosti postoje, ali još su rijetki.

Nije svejedno šaljete li svog čovjeka u inozemstvo da probije tržište Rusije, Kine ili Poljske ili jednostavno trebate činovnika koji će operativno provoditi već postavljena pravila igre. Iskusni menadžeri tvrde da je za probijanje tržišta sva kako bolje koristiti se hrvatskim menadžerima, a činovnički posao može obavljati i netko s lokalnog tržišta.

Spremnost na odlazak u inozemstvo jako ovisi i o kompanijskoj kulturi. Međunarodne tvrtke koje su u Hrvatskoj dvadeset godina imaju takvu tradiciju i njihovi menadžeri u stanju su u dva mjeseca obići zemaljsku kuglu. Hrvatske tvrtke do sada su imale statične uprave, zato novi menadžeri nemaju uzore koje bi pratili i iz čijeg bi iskustva učili. Menadžeri će otići iz Hrvatske iz dvaju razloga: ili ih na to obvezuje ugovor ili zbog dvostruko veće plaće, barem veće od prosjeka države u kojoj moraju raditi – govori konzultant Dragan Munjiza. I njemu je svojedobno jedna velika hrvatska tvrtka ponudila posao na tržištu Srbije, ali odbio ga je zbog, kako kaže, loše komunikacije. Nitko mu nije jasno objasnio zbog čega je to za njega dobro, zato je radije ostao u Zagrebu. Danas se tvrtke trude dokazati zaposleniku da je odlazak u inozemstvo nešto najbolje što mu se u karijeri može dogoditi.

Uvjeti rada u inozemstvu ne možemo promatrati jednoznačno, samo u sklopu kompenzacijskog paketa, nego iz nekoliko kutova kako bismo osigurali da zaposlenik bude motiviran i predan u preuzimanju zaduženja u novoj okolini. To su složenost preuzetih poslova i mogućnosti individualnog razvoja, usklađivanje troškova života na tržištu na koje je zaposlenik upućen, osiguranje smještaja te dodatne mogućnosti koje se promatraju individualno za svakog zaposlenika – objašnjavaju u Atlantic Grupi. Od ukupno pet-stotinjak ljudi u menadžmentskoj strukturi Grupe, njih 25 posto radi u Hrvatskoj, a ostatak na tržištima drugih zemalja. Trenutačno dvadesetak menadžera radi na tržištu koje im nije domicilno, najviše u Njemačkoj. Podjednak je omjer menadžera koji su poslani na druga tržišta i onih koji su lokalno rekrutirani na višim menadžerskim položajima u sustavu.

Prema informacijama koje je Atlantic interno prikupio od menadžera anketama o razvoju karijere, nešto više od pedeset posto njih izjasnilo se da mogu biti mobilni do godinu dana, a na dulje razdoblje malo manje od četrdeset posto ispitanih zaposlenika.

Najčešći razlog otpora jest obitelj. Preseljenje obitelji uvijek je izazov iako je tvrtka, ako je zaposlenik idealan kandidat, spremna poduprijeti i stimulirati preseljenje s obitelji – kažu u Atlanticu. Podravka također zapošljava dvadesetak hrvatskih menadžera u tvrtkama i predstavništvima u svijetu koji su zaduženi za vođenje poslovanja, no na tim tržištima zapošljava i lokalne menadžere, primjerice za prodajne funkcije.

Trudimo se naglašavati da je odlazak na internacionalna tržišta veliko iskustvo i da pruža velike prednosti u znanju, mrežu kontakata, upoznavanju drugih kultura. Svjesnost zaposlenika o tome trebala bi potaknuti na odlazak. I materijalno nudimo kompenzacijski paket koji je poticajan interno, a kompetitivan na stranom tržištu – kažu u Podravci. U toj tvrtki tvrde da hrvatsko društvo još nije spremno na promjene i da u našoj kulturi nema dovoljne pozitivne pokretačke inicijative.

Kao društvo nismo skloni mobilnosti unutar granica, pa je teško očekivati mobilnost izvan zemlje. Podravka je izrasla u Hrvatskoj i svjesni smo svih ograničenja. Međutim, postupno gradimo i preuzimamo obilježja multinacionalnih tvrtki, u kojima se podrazumijeva kultura odlaska na strana tržišta. Pred nama je građenje sustava u kojem će upućivanje zaposlenika na internacionalna tržišta biti jedan od sastavnih koraka u njihovoj profesionalnoj karijeri – zaključuju u Podravci. Tvrtka je imala iskustva sa zapošljavanjem stranih menadžera na inozemnim tržištima, konkretno s Dancem Jornom Pedersenom, koji nije ispunio očekivanja od širenja proizvodnje u inozemstvu pa je morao napustiti tvrtku.

Kako kažu iskusni menadžeri, mlađe menadžere mnogo je lakše nagovoriti na odlazak, pogotovo ako još nisu osnovali obitelj. Uz prave financijske uvjete i ostale pogodnosti to bi trebao biti san svakoga mladog menadžera. U velikim hrvatskim tvrtkama radi mnogo takvih, ali koji su već osnovali obitelj, zato ih je teško nagovoriti da se sele svakih nekoliko mjeseci i da riskiraju brak. Prema pričama menadžera koji su iskusili takav život, zna se dogoditi i da odlaskom u inozemstvo ‘izgubite stolicu’ u Hrvatskoj koju je nakon povratka vrlo teško vratiti. Iskusni članovi uprava relativno su dobro plaćeni, već su stekli neki kapital i nitko ih ne može prisiliti na odlazak. Probijati novo tržište vrlo je zahtjevno posao, pa je pitanje isplati li se hrvatskim tvrtkama u inozemstvo slati svoje najbolje kadrove. Jednako je tako pitanje isplati li se za dvadeset do trideset posto veću plaću (koliko su neki menadžeri istaknuli da dobivaju na stranim tržištima) preokrenuti svoj život i boriti se s lavovima u globalnoj areni.

Hrvatske tvrtke sigurno neće čekati da hrvatski menadžeri odgoje svoju djecu i da im bračni život dosadi kako bi bili spremni na odlazak u inozemstvo, radije će zaposliti menadžere s drugih tržišta, što neke, poput Atlantica, već rade. Putnička agencija Uniline, koja ima dvjesto zaposlenih, na stranim tržištima zapošljava predstavnike uglavnom iz lokalne zajednice, ali ima i slučajeva da su voditelji predstavništava hrvatski državljani. Prema njihovu iskustvu, model zapošljavanja osoba iz lokalne zajednice pokazao se djelotvornijim jer je lokalni zaposlenik uvijek u prednosti zbog poznavanja društveno-ekonomske situacije.

Jasno definirane potrebe zapošljavanja sigurno će povećati broj stranaca u hrvatskim poduzećima. Hrvatska je tek ušla na europsko tržište rada pa će se s vremenom pokazati trendovi u zapošljavanju, točnije koji će kadrovi i s kojih tržišta biti najpotrebniji. Zbog specifičnosti pojedinih tržišta moramo zaposliti strance – zaključuju u Unilineu.

Neke tvrtke nedostatak spremnosti hrvatskih menadžera za odlazak u inozemstvo pripisuju hrvatskom mentalitetu i inertnosti. Međutim, do sada se, barem u slučaju gastarbajtera, pokazalo da će Hrvat, kad ga se poštano plati, radije gdje god i koliko god treba. Hrvatski menadžeri očito ili nisu adekvatno plaćeni za rad u inozemstvu ili im jednostavno nije sila otići. U Hrvatskoj im je, čini se, posve dobro.