Sigurnosno pitanje

Pitanje je vremena kad će legitimna tema europske politike postati do koje se mjere mogu primjenjivati temeljne demokratske stečevine nauštrb vlastite sigurnosti.

O raspodjeli prema kojoj je Hrvatskoj dodijeljena obveza smještaja tisuću imigranata kod nas se uopće ne govori. Hrvatska vlada to nije objasnila javnosti. Nije poznato da postoje ikakva strategija i politika prihvata imigranata.

Zatvorena u svoje regule i samonametnutu političku korektnost, Europa nije naviknuta čak ni javno postavljati pitanje što ako su ti jedini ljudi, trenutačni izbjeglice iz Afganistana, s Bliskog istoka, iz Somalije ili Eritreje, koji danas uistinu u Europi traže preživljavanje i bolji život, srednjoročno planirani nositelji virusa islamskog radikalizma i dugoročno sigurnosni atak na Europu? Pobornici mađarskog zida postavljaju ta pitanja upravo tako otvoreno, što je za europsko, politički korektno uho, pretjerano radikalno. Ali pritisnuta ilegalnim imigrantskim valom aspiranata na politički azil, i Unija ipak počinje govoriti o vlastitoj sigurnosti. I hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na prošlotjednoj sigurnosnoj konferenciji u Bratislavi poručuje da je riječ i o sigurnosnom pitanju, da izbjegličku krizu pred europskim vratima treba rješavati ondje gdje su njezini uzroci, u Iraku, Siriji, Africi, u sprečavanju trgovine ljudima, a da propisivanje imigrantskih kvota za pojedine članice EU može biti samo kratkoročna mjera koja na dulji rok ilegalnim imigrantima šalje pogrešnu poruku – da će ostati u EU. Pitanje je vremena kad će legitimna tema europske politike postati do koje se mjere mogu primjenjivati temeljne demokratske stečevine postupanja prema ilegalnim imigrantima nauštrb vlastite lokalne sigurnosti? Je li Unija uistinu dužna pružiti utočište svima koji protuzakonito nastoje ili uspiju ući na njezin teritorij?

U skladu s raspodjelom ilegalnih imigranata koji su već u Uniji ili pred njezinim vratima Hrvatska bi, prema prijedlogu Europske komisije, trebala osigurati smještaj za oko tisuću imigranata uglavnom iz Afrike i Azije. Ovdje se o tome uopće ne govori. Hrvatska vlada, osobito ministarstva vanjskih i unutarnjih poslova, to nisu objasnila javnosti. Nije poznato da postoje ikakva strategija i politika prihvata imigranata. Kao da je svejedno hoćemo li primiti tisuću progranih ljudi ili tisuću potencijalnih, namjerno prošvercanih radikala iz Somalije ili Iraka.

I sada dolazi slika dva. Apelirajući za bezuvjetan prihvat imigranata, aktivisti Centra za mirovne studije priredili su u povodu Dana izbjeglica prilično bezidejan performans: zamaskirani u izbjeglice, legli su ispred ureda Europske komisije. Tako mi izgleda hrvatska politika prema izbjegličkoj krizi: za nekoliko uprogramiranih pro-računskih eura legnem, ležim i čekam što će mi reći da učinim sljedeće. Sliku treću upamtili su svi: stravu na ulicama Graza. Bivši izbjeglica iz BiH jurećim je automobilom usmrtio i izranjavao pješake u središtu grada. U svemu tome bilo mi je na neki način drago kad je policija izvjestila da nije riječ o terorističkom napadu, nego o aktu psihotične osobe. Dakle, čin nema veze ni s njegovim statusom ni s podrijetlom ni s vjerom, nacijom, rasom. No teroristički napad u Austriji realna je prijetnja. Velikim dijelom i zato što su, kao i većina Europe, podcjenjujući ljude i snagu nekih ideologija, prepustili drugima da im dugoročno planiraju sigurnost.