3. maj

Bijeg iz gradnje brodova i od kooperanata spašava škverove. Akvi takvi, brodovi se grade, izvanbrodograđevna djelatnost postala je stup bez kojeg nema opstanka, a kooperanti su gotovo izgnani iz brodogradilišta koja počinju nalikovati na normalne kompanije kojima je cilj, ako ne pretjerano profitabilno, onda barem održivo poslovanje. Takva bi bila, ugrubo rečeno, bilanca stanja hrvatskih brodogradilišta na prvom poluvremenu, oko 2,5 godina od privatizacije. Sve to, naravno, i dalje s pomoću državnih potpora. Tek nakon isteka petogodišnjeg programa restrukturiranja znat će se mogu li brodogradilišta samostalno držati glavu iznad vode. Ako ne mogu, prema dogovoru s Europskom komisijom, slijedi likvidacija.

Svako privatizirano brodogradilište priča je za sebe, ali zajednički su im orijentacija na nove proizvode i manje oslanjanje na kooperante, koji su nekada dobro živjeli na račun brodogradilišta gubitaša. Vito izvještava Ministarstvo gospodarstva i Europsku komisiju, koja zasad nije posebno komentirala nijedno izvješće. Kad je riječ o očekivanju Ministarstva gospodarstva, ondje diplomatski kažu da je u brodogradilišta počelo financijsko, kadrovsko, organizacijsko i tehnoško restrukturiranje i kako se nadaju da će ti procesi biti uspješno završeni do kraja razdoblja restrukturiranja (najdulje pet godina od dana početka privatizacije).

Od tri problematična i privatizirana brodogradilišta, čini se, najbolje stoji Brodotrogir, koji je završio u rukama Danko Končara i njegove Kermas grupe, 3. maj apsorbirao je otprije uspješni Uljanik pa ostaje vidjeti s kakvim će uspjehom završiti ta integracija, a dugoročno je najneizvjesnija priča Brodosplit, najveći i najvruci krumpir domaće brodogradnje koji je preuzeo DIV Tomislava Debeljaka.

U Brodosplitovoj knjizi narudžbi ugovoreno je ukupno 16 plovnih objekata ukupne vrijednosti oko 234 milijuna dolara, predviđenih za isporuku većinom do kraja 2017. U izvanbrodograđevnoj djelatnosti ugovoreno je oko 72,4 milijuna dolara poslova. U 2014. isporučeni su jedan brod za prijevoz teških tereta za nizozemskog naručitelja te dva trupa s nadgrađem za domaći naručitelje ukupne vrijednosti od oko 57 milijuna. Do 31. svibnja 2015. nije bilo isporuka plovnih objekata.

Novi vlasnik Brodosplita zasad se održava ugovaranjem šarolikih poslova, od različitih brodova do metalnih objekata. Integracija 3. maja u Uljanik prošla je bez većih problema, a novi su vlasnici interes vidjeli u sinergijskim učincima. Danko Končar vjeruje da će s Brodotrogirom uspjeti kombinirajući brodogradnju, remont i marine (oko milijun kuna na mjesec), što znači da je uskraćen za puni doprinos, a to, kažu, utječe na brzinu ostvarenja pojedinih planiranih aktivnosti.

Što se konkretno promijenilo u dvije i pol godine od privatizacije? Svako brodogradilište na neki je način priča za sebe. Uljanik je reorganizirao poslovanje u 3. maju izdvojivši zajedničke službe te službe nabave i prodaje u dvije zasebne tvrtke, a brodogradilišta 3. maj i Uljanik dio su grupacije za gradnju brodova radi postizanja sinergijskih učinaka u ekonomičnosti i uravnoteženoj popunjenosti kapaciteta. Prema nedavnim podacima, knjiga narudžbi cijele Uljanik grupe popela se na ukupno dvadeset srednje složenih i vrlo složenih brodova, popunivši tako kapacitete do polovine 2018. Svi se nadaju da će se Uljanikov recept uspjeha i održivosti prelijeti i na 3. maj i da će svi ti poslovi na kraju biti profitabilni.

U brodograđevnom dijelu prodaje u Brodosplitovoj knjizi narudžbi aktivno je šesnaest novogradnji brodova te gradnja opremljenih sekcija grand blokova za megakruzeru, zbog čega to brodogradilište ima punu zaposlenost za ovu godinu i sljedeće dvije, a dio seže i do 2018. Uz gradnju brodova razvija jaku izvanbrodograđevnu ponudu, poput projekta ‘Vrata Venecije’. Isporučio je i dva složena broda za prijevoz teških tereta za nizozemskog naručitelja, u fazi opremanja jedan je rječni kruzer, gradi brod betonaru za Plovput, uskoro počinje rezanje čelika za prvi opodni obalni brod za Ministarstvo obrane, a potkraj godine gradnja najvećeg jedrenjaka na svijetu. Za vlastitu flotu gradi prvi iz serije od pet ugovorenih jedrenjaka za kružna putovanja i nautički turizam, projektiraju se brodovi za prijevoz kontejnera koji će biti pogonjeni LNG-om te su u tijeku natječaji i pregovori za nove poslove. Mantra je Brodosplitova vlasnika, unatoč kritikama da radi dosta lohn-poslova, a nedovoljno klasičnih novogradnji i velikih brodova, da ne ulazi ni u jedan posao koji će donijeti gubitak.

I u Brodotrogiru se mnogo toga promijenilo od privatizacije. Ugovoreno je ukupno devet objekata ukupne vrijednosti od oko 215,8 milijuna dolara, predviđenih za isporuku od 2015. do 2017. U 2014. isporučena je 31 barža te su obavljeni i radovi za vršnog opremanja na jednom ‘bulk carrieru’ i dvama trajektima, originalno ugovorenima u Uljaniku, ukupne vrijednosti od oko 76 milijuna dolara. Do 31. svibnja 2015. isporučeno je 10 barži ukupne vrijednosti od oko 16,7 milijuna dolara.

Kako pokazuju primjeri Brodosplita i Brodotrogira, opstanak brodogradnje bez ulaska u druge djelatnosti gotovo nije moguć. U brojčama, Brodosplitov rezultat u 2014. je 140 milijuna gušbitka, što u tom brodogradilištu smatraju samo knjigovodstvenom stavkom zbog naslijeđenih problema i navode da je računovodstvena dobit zapravo 150 milijuna kuna. U Brodotrogiru je, kažu, lani ostvarena dobit nakon oporezivanja od 6,5 milijuna kuna, a ukupni prihod skočio je za 60 posto, na oko 340 milijuna kuna. U brodogradilištu je danas zaposleno oko tisuću radnika. Zbrinuli su ih četiristotinjak (slično kao 3. maj) i zaposlili više od dvjesto, s time da je promijenjena struktura, pa je sada prosječni zaposleni deset godina mladi nego prije više od dvije godine, a povećao se broj visokoobrazovanih. U Brodosplitu su trenutačno zaposlena 2403 radnika, što je četiri stotinjak više nego što je predviđeno Ugovorom o privatizaciji, a u tijeku su prekvalifikacije i testiranja za stotinjak novih radnika. Problem je nedostatak kvalificirane radne snage u Hrvatskoj zbog, unatoč apelima, zabrane uvoza potrebnih radnika.

Poznato je da su prije privatizacije brodogradilišta, unatoč tome što je država tijekom godina u njih ulila desetak milijardi kuna, stalno grcala u gubicima, a mnogi su kooperanti lijepo poslovali i živjeli na njihov račun.

Svi znaju recept za uspjeh: restrukturirati poslovanje, usredotočiti se na proizvode s većom dodanom vrijednošću, okrenuti se profitabilnim nišama te ulagati u tehnologije i znanje. No skeptici sumnjaju da će neka brodogradilišta moći održivo poslovati bez državne pomoći, a kao najveći nedostatak ističu nedovoljno ugovorenih novogradnji za vanjske naručitelje.

Privatizacijom su se stvari stubokom promijenile. Tako je, naprimjer, u Brodosplitu prije gotovo pola radnika bilo u kooperantskom odnosu, a danas brodogradilište uopće ne radi s kooperantskim tvrtkama. U Brodotrogiru je slična priča. – Jedno je sigurno: nećemo platiti nikoga sa strane ako isti taj posao možemo napraviti vlastitim snagama. Broj kooperanata smanjen je u prvom redu provedbom kadrovskog restrukturiranja, tj. promjenom strukture gotovo 50 posto svih zaposlenih – kažu u Brodotrogiru.

Sindikati su zadovoljni što je brodogradnja opstala, no ističu da je još rano za konačne ocjene. Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata, smatra da je zasad najuspješnija priča Brodotrogir zahvaljujući financijskom angažmanu vlasnika, a da za pozitivnu ocjenu privatizacije 3. maja nedostaje to što u Uljaniku nisu završila i četiri ovisna društva koja su ostala u državnom vlasništvu pa se sada suočavaju s neisplatom plaća, štrajkom itd. (nedavno je Uljanik preuzeo 3. maj MID).

Bez obzira na to što u knjigama narudžbi ima i brodova i drugih objekata, svim brodogradilištima i dalje nedostaje ugovorenih poslova u idućem razdoblju (2016. i dalje) da bismo mogli sa sigurnošću reći kako su se izvukla. Činjenica jest da je restrukturiranje brodogradnje započeto u razdoblju velike svjetske krize i pada potražnje za brodovima na svjetskom tržištu, zato nikomu nije lako ugovoriti nove poslove. No skeptici sumnjaju da će neka brodogradilišta moći održivo poslovati bez državne pomoći, a kao najveći nedostatak ističu nedovoljno ugovorenih novogradnji za vanjske naručitelje. Kako bilo, unatoč nepovoljnim okolnostima na tržištu svi znaju kojim putem treba ići da bi se mogli nadati uspješnom poslovanju: temeljito restrukturirati poslovanje, usredotočiti se na proizvode s većom dodanom vrijednošću, okrenuti se profitabilnim nišama te ulagati u tehnologije i znanje. Još su nešto više od dvije godine da se to provede i u praksu.