Home / Biznis i politika / Anto Barbarić

Anto Barbarić

Anto Barbarić, diplomirani inženjer strojarstva iz Pleternice, vlasnik Micropleta, obrta za izradu alata, preradu plastike i obradu metala, od početka poduzetničke karijere duge gotovo tri desetljeća hoda ‘svojom stranom ulice’, ne dopuštajući da ga itko omete na putu prema cilju. Poduzetništvom se počeo baviti još u vrijeme samoupravljanja, u bivšoj državi, kad su ozbiljnije poduzetničke inicijative bile nepoželjne, i to dok je bio mlad inženjer u karlovačkoj Jugoturbini u čijoj je alatnici stekao prvo iskustvo u proizvodnji. Prvi privatni posao započeo je još 1980. na malom stroju za proizvodnju plastike. Sa suprugom je u slobodno vrijeme proizvodio plastične predmete, a dvije godine poslije kupio je veći stroj i tada se s obitelji vratio u rodni grad gdje je registrirao kućnu radinost na jednog člana obitelji te nastavio proizvoditi plastiku. Barbarićeva je tajna vrlo brzo otkrivena pa se njime pozabavio Savez komunista u Pleternici. Objavljeno je da u tome slavonskom gradiću postoji inženjer koji ruši socijalizam. Barbarić je mudro odlučio da je bolje odreći se dodatne zarade nego upasti u nevolje s nesagledivim posljedicama pa je prestao proizvoditi plastiku, no poduzetnički duh u njemu je živio i dalje. Godine 1988. dao je otkaz u poduzeću, isto je učinila njegova supruga te su zajedno otvorili obrt za proizvodnju najlonskih čarapa.

Ništa nisam znao o proizvodnji hulahopki, ali za biznis nije važno koje ste struke, to je dar Božji koji imate ili nemate. Dok sam vodio proizvodnju, supruga se bavila komercijalom i razvozila narudžbe, ali nakon deset godina bilo joj je dosta. Radili smo po cijele dane, ona je automobilom prelazila osamdeset tisuća kilometara na godinu, a imamo i četvero djece… Nastavio sam raditi još nekoliko godina sâm prije nego što sam prodao tu proizvodnju – kaže Barbarić koji je uz proizvodnju čarapa 1996. počeo proizvoditi alat na jednom tokarskom stroju. Voditi uspoređeno dva posla bilo teško je zbog različitih dobavljača, kupaca, zato je proizvodnju čarapa prodao 2002., ali zadržao je ime Microplet po kojem je bio prepoznatljiv na poduzetničkoj sceni. Namjeravao je napraviti novu alatnicu upravo kad je Grad Pleternica gradio poduzetničku zonu te je Barbariću i drugim poduzetnicima ponudio zemlju za gradnju proizvodnog pogona po povoljnoj cijeni.

Najprije sam kupio 8600 četvornih metara zemljišta, zatim još 5000, sve za 20.000 eura. Grad je napravio infrastrukturu – kanalizaciju, rasvjetu i cestu, i poduzetnike je oslobodio plaćanja komunalnog doprinosa. Naša je obveza bila zaposlititi što više ljudi. To je poduzetnicima olakšalo poslovanje, a meni su se posložile i druge okolnosti. Imao sam dobru poduzetničku ideju i Hypo banka mi je ponudila kredit. Već 2003. sagradio sam proizvodni pogon od 500 četvornih metara, poslije ga proširio na 900 četvornih metara i otvorio nova radna mjesta – kaže Barbarić koji trenutačno zapošljava 23 radnika: dva inženjera strojarstva, tokare, brušače, glodače metala koji na najsuvremenijim strojevima izrađuju 40-ak različitih proizvoda. Prosječna je plaća u Micropletu 4200 kuna, prihod u 2014. bio je malo veći od četiri milijuna kuna, 25 posto proizvodnje izvozi se u Njemačku i Italiju, a u Hrvatskoj gotovo nema konkurencije jer su mnoge alatnice propale.

Uložio sam mnogo novca u ovaj posao: uzeo sam šest milijuna kredita, većinu sam već vratio, i kupio kompjutorizirane strojeve te opremio proizvodni pogon u kojem je zaposlenicima ugodno raditi. Osnovni je posao izrada alata i kalupa za izradu alata, to je vrlo složena proizvodnja za koju trebaju najsuvremeniji strojevi. Radim male i srednje serije proizvoda jer velikima ne mogu konkurirati Kinezima – kaže Barbarić, napominjući da iako ima dug poduzetnički staž, nije zaradio ni za vilu na moru ni za jahtu, ali ima proizvodnju koja je tehnološki vrh i primjer u Hrvatskoj.

Uspješno je prebrodio ekonomsku krizu jer osim strojeva za izradu alata, među kojima je i vrlo skup laser, ima one za plastiku, pa ovisno o potrebama tržišta prelazi s jedne proizvodnje na drugu. Osim toga, ne dopušta da ijedan njegov klijent uzima više od 20 posto Micropletove proizvodnje jer ne želi da ga netko čije poslovanje propadne povuče za sobom. Uvijek je nešto od proizvoda išlo, zato moj račun nikad nije bio blokiran i radnike nikad nisam ostavio bez plaće ili zakinuo. Svi su prijavljeni i cijelu plaću dobivaju na račun. Mene jesu prevarili i ostali mi dužni, ali ja nikomu nisam, sve sam svoje račune platio i plaćam. Kad je bilo najteže, plaća je nekoliko puta kasnila samo tjedan dana – kaže Barbarić, ističući da poduzetništvo temelji na kršćanskom svjetonazoru, ali i mudroj izreci kojoj ga je naučila baka: ‘Ne troši ono što nisi zaradio.’ Tako nema ni minus na tekućem računu iako mu banka nudi stotinu tisuća kuna, ali trenutačno ima 900 tisuća kuna nenaplaćenih potraživanja. Uspoređe radi, u isto vrijeme lani imao je samo 300 tisuća kuna. Problem s nenaplaćenim potraživanjima traje već godinama. Vodio je, primjerice, sudski spor za više od milijun kuna, ali naplatio je samo manji dio duga. Barbarić problem vidi u politizaciji jer je izborna godina, zbog čega ne ulaže kamo treba, nego da se pridobiju glasači. Smatra da vlast umjesto potpore poduzetnicima koji stvaraju gubitke, za što je najbolji primjer predstavljaju nagodbe, treba poticati one koji znaju raditi i koji će otvoriti nova radna mjesta, na čemu će i država profitirati.

Država griješi jer je poduzetnike previše stisnula prevelikim nametima. Sad joj dajem oko 1,5 milijun kuna na godinu, a kad zbrojim davanja u posljednjih deset godina, ispada da sam dao oko 13 milijuna kuna. Što je meni država dala? Ništa. To je taj problem, ne može me isciijediti i očekivati da razvijam proizvodnju. Da mi je od novca koji sam joj uplatio vratila samo dva milijuna, stvorio bih posao i nova radna mjesta pa bih joj davao 2,5 milijuna na godinu i na dobitku bi bili svi – objašnjava Barbarić koji misli da ovaj sustav ne može preživjeti zbog državne administracije koju je nemoguće financirati čak i da poduzetnici ostvaruju pedeset posto veći prihod nego danas.

Politika ga ne zanima, a nema ni vremena za gubljenje jer radi 16 sati na dan i usredotočen je na to da poveća izvoz na četvrti deset posto kako bi dugoročno poslovao stabilno i razvijao posao. Namjerava uložiti više od osam milijuna kuna u još jedan proizvodni pogon od 1400 četvornih metara i nekoliko najsvremenijih strojeva te uskoro zaposli još 10 do 15 radnika. Već je dvaput prijavio projekt na natječaj fondova EU. Iako nije prošao, neće odustati jer ispunjava sve uvjete kao što je i prva dva puta. Već je s bankom dogovorio da ga kreditira, ali napominje da je problem što je ona višestruko osigurana kada daje kredit poduzetniku koji pak sâm snosi sto posto rizika.