I stečaj države je za ljude

Početkom 90-ih bankari u Hrvatskoj prošli su iskustvo ograničenja isplate štednih uloga. Nije bilo bankomata, ali mnogo toga slično je mogućem scenariju koji čeka Grčku nakon referendum 5. srpnja.

Ako u nedjelju 5. srpnja Grci na referendumu odluče odbiti uvjete pod kojima je Europska unija sprema nastaviti financirati njihovu bankrotiranu državu, premijeru Aleksisu Ciprasu bilo bi mudro da angažira savjetnike iz zemalja bivše Jugoslavije. One koji imaju iskustva s takozvanom starom deviznom štednjom. Evo, Franjo Luković i Petar Radaković su u mirovini, sigurno bi našli vremena. Još možda Relja Martić iz HNB-a. I on se sjeća što se radi kad banke više ne mogu isplaćivati građanima njihove štedne uloge. Mi koji dulje pamtimo prošli smo ono što su sada počeli prolaziti Grci. Istina, početkom 90-ih nije bilo bankomata, ali na šalterima su se također mogli podizati samo ograničeni novčani iznosi.

Pa evo, nekako se i to preživjelo. I bankrot države je za ljude. Nije to kraj svijeta. Ne ide zemlja u likvidaciju! Zanimljivo mi je ovih dana čitati domaće ekonomske neoliberalne koji se protive tržišnim zakonitostima. Ako imamo tržišnu ekonomiju, onda, kao što je zdravo da u stečaj odlazi dio najlošijih tvrtki, zašto to ne bi vrijedilo i za države? Uzgred, premda je riječ ‘bankrot’ baš onako sočna za opis propadanja (kažu da dolazi od talijanskih riječi koje znače ‘okretanje stola’), bilo bi bolje upotrebljavati izraz ‘stečaj’. Pa bi se moglo reći da Grci hoće predstečajnu nagodbu, a Europska komisija stečaj s preustrojem.

U inflaciji komentara o grčkoj drami suzdržao bih se od klasične komentatorske teze. Za sada. Možda bolje dati nekoliko sličica koje bi upotpunile mozaik. Prvo, o grčkim mirovinama i plaćama. Ekonomske zakonitosti ne mogu se vječno ignorirati. Izražene u eurima, plaće i mirovine u Grčkoj morat će se, gledano u eurima ili dolarima, smanjivati. E, sad, postavite se u ulogu premijera. Jedna vam je varijanta da, u sustavu euromonetarne unije, donesete odluku da nekomu mirovina mora pasti s, recimo, 700 na 400 eura. Teško bi takav zakon prošao u parlamentu. E, ali ako vratite vlastitu valutu i ako to izazove devalvaciju od 40 posto (što procjenjuju svjetski analitičari) pa još jedno vrijeme pustite inflaciji da radi, eto opet penzija pala sa 700 na 400 eura. Guska očerupana, a ispada da je niste vi kao vlada čerupali. Bio referendum…

Drug, zanimljivo je kako iz vlade SAD-a savjetuju Europskoj komisiji da bude blaga prema Grčkoj. S jedne strane to miriše na likovanje, a s druge je strane važno komu će biti ispostavljen najveći dio računa za gubitak zato što Grčka nije platila ratu obveze prema MMF-u od 1,6 milijardi dolara. Često se zaboravi da je najveći dioničar MMF-a upravo SAD.

Treće, povezano s centrima svjetske političke i financijske moći, iskusni političari reći će vam, a i sami se u to možemo često uvjeriti, da globalnim liderima nije važno tko pobijedi na izborima u nekoj manjoj zemlji. Oni unaprijed ‘obrade’ čelnike stranaka koje bi mogle odnijeti pobjedu. Pa ih se pusti da u predizbornoj kampanji govore što ih je volja, a kad osvoje vlast, e, onda ih se podsjeti na obveze koje imaju prema velikima. I u, recimo, 90 posto slučajeva stvari tako funkcioniraju. Pa se zato i došlo do javne ocjene kako su ‘svi političari isti’. Ali, budući da i u najučinkovitijim sustavima katkad nastane pogreška, tako se i u slučaju Grčke dogodilo da je na vlast došla politička garnitura kojom se ne da upravljati na daljinski. I sklon je političkom pokretu. Pa onda nastanu problemi kakve sad ima ekipa u Bruxellesu.

Četvrto, i ti centri političke, ekonomske i financijske moći morali bi biti svjesni da se i u uigranim globalnim scenarijima stvari mijenjaju. Evo, gotovo istodobno s Grčkom, ‘default’, odnosno neplaćanje dugova, prolazio je Portoriko. Jest, i takva zaraza znala se vidjeti. Recimo, u azijskim zemljama potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća. Ali bila je uspješno lokalizirana. Sada su, međutim, svjetski dugovi, kojima se godinama sve uspantičenije pokušava podmazati svjetski kapitalizam koji sve teže donosi rast (manjak platežno sposobne potražnje uzrokovan nejednakostima), sve veći. Postoji trenutak kad zemlje/društva dužnici više ne vide smisla u reformama. Pokazalo se da pojedinci nisu dokraj ekonomski racionalna bića. Pa zašto to očekivati od njihovih zajednica, tj. država?

I na kraju, da se vratimo Ciprasu i njegovim zamišljenim savjetnicima iz Hrvatske. Što bismo mu mogli reći kako je poslije prolaska kroz čistilište sa starom deviznom štednjom? Odgovor bi bio: ‘Ma, nema problema, evo, mi u Hrvatskoj nakon četvrt stoljeća opet smo lijepo prezaduženi. Uostalom, i vi Grci imate recidivski talent za to.’